Kad sam shvatila da nakon razvoda ostajem bez ičega – ni auto nije bio moj

“Znaš li ti, Ivana, što si upravo potpisala?” upitao me odvjetnik, gledajući me preko naočala. Njegov glas bio je tih, ali u njemu se osjećala težina. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema Franji, koji je sjedio s druge strane stola, miran kao da potpisuje običnu pošiljku, a ne kraj našeg braka i mog života kakvog sam poznavala.

“Sve je to samo papir, Ivana,” rekao je Fran, ne podižući pogled. “Bit će ti lakše kad sve ovo završi.”

Ali nije mi bilo lakše. Ni blizu. Kad sam izašla iz odvjetničkog ureda na kišu, osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo srce iz prsa. Hodala sam prema autu – našem autu – i tek tada shvatila: ni to više nije moje. Sve što smo imali, sve što smo zajedno kupili, bilo je na njegovo ime. Stan, auto, čak i onaj stari bicikl u podrumu.

Sjećam se kad smo ga kupovali. “Nema veze čije je ime na papiru,” govorio je Fran dok smo sjedili u salonu automobila u Zagrebu. “Bitno da je naše.” Tada mi to nije značilo ništa – vjerovala sam mu više nego sebi. Nisam ni slutila koliko će me te riječi kasnije boljeti.

Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Ivana, čuvaj se ti tih finih riječi. Ljudi znaju sakriti pravu namjeru iza osmijeha.” Nisam ju slušala. Mislila sam da pretjeruje, da su to priče iz njenog vremena kad su žene trpjele i šutjele. Ali sad sam ja bila ta koja šuti i trpi.

Prve godine braka bile su kao iz bajke. Fran je bio pažljiv, donosio mi cvijeće iz Maksimira, vodio me na izlete do Plitvica, smijali smo se sitnicama. Kad smo dobili Luku, našeg sina, mislila sam da smo najjači tim na svijetu. Ali onda su krenule sitne laži – “Kasnim s posla”, “Zaboravio sam platiti račun”, “Nisam stigao do banke” – i ja sam ih gutala jednu za drugom.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, Fran je došao kasno kući. Mirisao je na parfem koji nije bio moj. “Bio sam s kolegama iz firme,” rekao je kratko i otišao pod tuš. Srce mi se steglo, ali nisam pitala ništa. Nisam htjela znati istinu.

S vremenom su naši razgovori postali hladni i površni. Više nismo pričali o snovima, planovima ili čak o Luki. Samo o računima, popravcima i tome tko će pokupiti dijete iz vrtića. Kad sam mu jednom rekla: “Fran, bojim se da se udaljavamo”, samo je slegnuo ramenima: “Svi parovi prolaze kroz to.”

Ali nisu svi parovi imali Frana. On je znao što radi. Kad sam konačno skupila hrabrosti i predložila razvod, izgledao je gotovo olakšano. “Dobro,” rekao je tiho. “Ako misliš da je to najbolje za nas.” Nisam znala da je već sve pripremio – odvjetnika, papire, čak i novi stan za sebe.

Kad smo dijelili imovinu, shvatila sam koliko sam bila naivna. Sve što smo imali bilo je na njegovo ime – stan koji smo zajedno otplaćivali kreditom deset godina, auto koji sam ja vozila na posao svaki dan, pa čak i štednja koju smo skupljali za Luku. Sve je bilo njegovo.

“Ali ja sam radila jednako kao i ti!” viknula sam na njega jednog dana dok smo sjedili za kuhinjskim stolom.

“Papiri su papiri, Ivana,” odgovorio je hladno. “Ti si sama pristala na to kad si potpisivala ugovore.”

Nisam mogla vjerovati da čovjek kojeg sam voljela može biti tako hladan i proračunat. Moja prijateljica Sanja pokušavala me utješiti: “Znam da boli, ali moraš biti jaka zbog Luke.” Ali kako biti jaka kad ti se cijeli svijet ruši?

Najgore od svega bilo je objašnjavati Luki zašto tata više ne živi s nama. Imao je samo šest godina i nije razumio zašto mama stalno plače navečer kad misli da on spava.

Jednog dana došao je iz škole s crtežom na kojem smo bili nas troje – ali tata je bio nacrtan daleko od nas, iza neke sive linije.

“Zašto si tatu nacrtao tamo?” pitala sam ga nježno.

“Tata kaže da sad ima novu kuću i novu curu,” odgovorio je tiho.

Tada mi se srce slomilo po drugi put.

Prolazili su mjeseci. Prijatelji su se povukli – neki nisu znali što reći, drugi su stali na njegovu stranu jer su radili zajedno ili su ga znali duže od mene. Ostala mi je samo mama i nekoliko starih prijateljica iz srednje škole koje su mi donosile juhu i slušale moje beskrajne priče o nepravdi.

Počela sam raditi dva posla – danju u uredu jedne male firme u Novom Zagrebu, navečer čistila stubišta po zgradama kako bih mogla platiti najam garsonijere u kojoj smo Luka i ja sada živjeli. Svaki put kad bih prošla pored našeg starog auta parkiranog ispred Franjinog novog stana, srce bi mi preskočilo od bola i bijesa.

Jedne večeri nazvala me mama: “Ivana, moraš prestati kriviti sebe. On te iskoristio jer si vjerovala ljudima. Ali nisi ti kriva što si bila dobra žena i majka.” Plakala sam dugo nakon tog razgovora.

Danas znam da nisam jedina kojoj se ovo dogodilo. U Bosni i Hrvatskoj žene često ostaju bez svega nakon razvoda jer vjeruju pogrešnim ljudima ili ne paze na papire dok su zaljubljene i sretne. Znam žene koje su završile još gore od mene – bez krova nad glavom, bez djece, bez podrške obitelji.

Ali isto tako znam da ima nade. Luka i ja sada imamo svoj mali svijet – nije savršen ni velik kao prije, ali je naš. Naučila sam čuvati svoje papire, svoje snove i svoje srce.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo vjerovati? Jesam li mogla nešto promijeniti da nisam bila tako slijepa? Možda vi imate odgovor.