Kad sam shvatila da moj unuk čeka moju smrt zbog kuće: Priča Zofije iz Sarajeva
“Neću uzimati kredit, nana. Zašto bih, kad će tvoja kuća kad-tad biti moja?” Amarove riječi odzvanjale su mi u glavi kao grom iz vedra neba. Stajala sam u kuhinji, ruke su mi drhtale dok sam rezala hljeb za večeru. Nisam mogla vjerovati da je to moj Amar, onaj isti dječak kojeg sam nosila na leđima kad je bio mali, sada hladno kalkulirao o mojoj smrti.
Sve je počelo tog proljeća, kad je Amar došao s djevojkom Lejlom na ručak. Svi smo sjedili za stolom, smijali se, pričali o svakodnevnim stvarima. Bilo mi je drago što ga vidim sretnog, ali onda je Lejla, sasvim nevino, spomenula kako bi voljeli kupiti stan. “Ali Amar neće ni da čuje za kredit”, rekla je uz smijeh. “Kaže da će nasljediti tvoju kuću, pa što bi se zaduživao?”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Pogledala sam Amara, očekujući da će to opovrgnuti, ali on je samo slegnuo ramenima i rekao: “Pa nana, realno je tako. Neću valjda bacati novac na kamate kad će ova kuća biti moja.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Cijeli život sam radila kao medicinska sestra u sarajevskoj bolnici, štedjela svaku marku da bih svojoj djeci i unucima ostavila nešto iza sebe. Moj muž Ivo je umro prije deset godina, a ja sam ostala sama u ovoj staroj kući na Grbavici. Djeca su otišla svojim putem – kćerka Sanja živi u Zagrebu, sin Emir u Mostaru. Amar mi je bio sve – često je dolazio, pomagao oko vrta, donosio lijekove. Mislila sam da smo bliski.
Sutradan sam ga pozvala na kafu. Sjeli smo u dnevni boravak, a ja sam mu direktno rekla: “Amare, boli me to što si rekao jučer. Zar ti je moja kuća važnija od mene?”
Pogledao me zbunjeno, pa slegnuo ramenima: “Nana, nemoj tako. Pa znaš da te volim. Ali realno, danas je teško doći do stana bez kredita, a krediti su skupi. Tvoja kuća je velika, meni i Lejli bi bila taman.”
“A šta ako ja poželim prodati kuću i otići u dom?” pitala sam ga tiho.
Vidjela sam kako mu lice postaje napeto. “Nemoj to raditi, molim te! Pa gdje ću ja onda?”
Tada sam shvatila – nisam mu bila nana, bila sam mu investicija.
Dani su prolazili, a ja sam sve više osjećala gorčinu. Počela sam primjećivati sitnice koje prije nisam – kako Amar nikad ne pita kako se osjećam, nego samo dolazi kad mu nešto treba. Kako Sanja zove samo kad joj treba novac za unuke ili kad joj muž ostane bez posla. Emir šalje poruke za rođendan i Novu godinu, ali nikad ne pita imam li šta jesti ili treba li mi društvo.
Jednog dana došla mi je susjeda Mara na kafu. “Zofija, znaš li ti da si ti njima samo bankomat?” rekla mi je bez uvijanja. “Moja Jasna isto tako – čim joj spomenem dom za stare, odmah trči da vidi šta može naslijediti. Djeca danas nisu kao mi nekad.”
Te večeri sjela sam za stol i napisala pismo svojoj djeci i unucima:
“Dragi moji,
Cijeli život sam vas voljela i davala vam sve što imam. Ali sada osjećam da više nisam vaša majka i nana, nego samo neko ko vam treba zbog onoga što ima. Moja kuća nije nagrada za strpljenje ni zamjena za ljubav. Ako želite biti dio mog života, budite tu dok sam živa – ne čekajte moju smrt.
Vaša Zofija”
Nisam imala snage poslati pismo odmah. Držala sam ga u ladici i svaki dan ga čitala iznova.
Jednog dana Amar je došao sav uzrujan: “Nana, Lejla me ostavila! Kaže da nema smisla čekati tvoju kuću i da želi svoj život odmah!”
Pogledala sam ga tužno: “A šta ti želiš, Amare? Kuću ili mene?”
Sjeo je pored mene i prvi put nakon dugo vremena zaplakao kao dijete: “Ne znam više… Sve se svelo na pare i stanove… Izgubio sam Lejlu jer nisam htio kredit, izgubio bih tebe ako nastavim ovako…”
Tada sam ga zagrlila i prvi put mu rekla ono što sam dugo držala u sebi: “Amare, ljubav nije nasljedstvo ni kvadrati. Ako želiš biti sretan, moraš naučiti voljeti ljude dok su živi, ne čekati šta ćeš dobiti kad ih više ne bude.”
Nakon tog razgovora Amar se promijenio. Počeo je dolaziti češće bez razloga, donosio mi cvijeće iz pijace, pričao o svojim problemima bez kalkulacija. Sanja me nazvala i pitala kako sam – prvi put nakon dugo vremena nije tražila ništa zauzvrat.
Ali gorčina je ostala. I dalje se pitam – jesmo li mi na Balkanu izgubili ono što nas je činilo porodicom? Je li ljubav zamijenila računica?
Možda nisam sama u ovome? Možda ima još baka i djedova koji osjećaju isto? Šta vi mislite – jesu li danas porodice još uvijek mjesto ljubavi ili smo svi postali samo dio neke tužne kalkulacije?