Kad sam se vratio kući, Princ je nestao — priča o ljubavi prema mački i bijegu iz toksične veze

„Gdje je Princ? Lejla, gdje je Princ?!“ vikao sam čim sam zakoračio u stan, još uvijek u poslovnim hlačama, s torbom prebačenom preko ramena. Stan je bio tih, previše tih. Nije bilo poznatog predenja, ni mekanih šapa koje bi mi dotrčale u susret. Lejla je sjedila na kauču, gledala u mobitel, kao da me nije ni čula. „Ne znam, možda je izašao kroz prozor. Nije moj problem“, odbrusila je, ne podižući pogled. Osjetio sam hladan znoj na leđima. Princ, moj sivi mačak, bio je sve što sam imao otkako sam se preselio u Zagreb. Roditelji su mi pomogli skupiti za stan, ali pravi dom sam stvorio tek kad sam uzeo Princa iz azila. Bio je moj tihi suputnik, moj razlog da se vratim kući nakon napornog dana u uredu.

Lejla je u moj život ušla naglo, kao ljetna oluja. Bila je lijepa, duhovita, ali i nestalna. U početku sam mislio da je to šarm, ali s vremenom sam shvatio da je to nešto drugo — nešto što me guši. Njezina ljubomora, sitne laži, stalne prozivke zbog mog posla, zbog toga što volim mir, zbog toga što više volim večeri s Princem nego izlaske do zore. „Pa nisi valjda toliko jadan da ti je mačak važniji od mene?“ znala bi reći, a ja bih šutio, jer nisam znao što odgovoriti. Nisam bio spreman priznati ni sebi koliko mi znači ta mala životinja.

Te večeri, kad sam shvatio da Princa nema, sve se u meni slomilo. Pretražio sam svaki kutak stana, zvao ga, nudio mu omiljene poslastice, ali njega nije bilo. Lejla je samo slegnula ramenima. „Možda je bolje tako. Ionako si više pričao s njim nego sa mnom.“ Osjetio sam bijes, ali i nemoć. Nisam znao što da radim. Nazvao sam prijatelja Ivana, jedinog čovjeka kojem sam mogao vjerovati. „Dođi odmah“, rekao sam mu, glas mi je drhtao. Ivan je stigao za deset minuta. „Pa gdje je Lejla? Što je ona rekla?“ pitao je. „Ništa. Kao da je sretna što ga nema.“

Te noći nisam spavao. Izašao sam na ulicu, tražio Princa po haustorima, pitao susjede, lijepio plakate. Lejla je ostala u stanu, nije se ni trudila pomoći. Sljedećih dana, dok sam tražio Princa, shvatio sam koliko sam zapravo sam. Lejla je izlazila, vraćala se kasno, mirisala na tuđi parfem. Kad sam je pitao gdje je bila, samo bi se nasmijala: „Pa neću valjda sjediti doma i gledati tebe kako plačeš za mačkom.“

Jedne večeri, kad sam se vratio iz još jedne besane potrage, Lejla je pakirala stvari. „Odlazim. Ne mogu više s tobom. Ti si slab, Paško. Ne znaš se boriti za sebe, a kamoli za nas.“ Gledao sam je kako odlazi, osjećao olakšanje, ali i tugu. Nisam znao jesam li izgubio nju ili sam napokon pronašao sebe. Ivan je došao, donio mi toplu juhu i sjedio sa mnom u tišini. „Znaš, možda je ovo prilika. Da se posvetiš sebi. I Princ će se vratiti, siguran sam.“

Dani su prolazili. Svaki dan sam išao na posao, vraćao se kući, nadao se da ću ga zateći na vratima. Susjedi su mi donosili vijesti: „Vidjeli smo sivog mačka kod parka!“, „Možda je to tvoj Princ?“ Svaki put bih potrčao, ali nikad nije bio on. Počeo sam razgovarati s ljudima, prvi put nakon dugo vremena. Neki su mi nudili pomoć, drugi su me tješili. Počeo sam shvaćati koliko sam bio zatvoren, koliko sam se bojao pustiti ljude u svoj život.

Jednog jutra, dok sam pio kavu na balkonu, začuo sam poznato mjaukanje. Pogledao sam dolje i ugledao Princa, mršavog, ali živog. Spustio sam se niz stepenice brže nego ikad, podigao ga u naručje i zaplakao. Princ je preo, kao da mi govori: „Sve je u redu, tu sam.“

Te večeri, dok smo Ivan i ja sjedili na podu, Princ je spavao sklupčan između nas. „Znaš, Paško, možda ti je ova mačka spasila život“, rekao je Ivan. Pogledao sam ga i nasmijao se kroz suze. „Možda je stvarno tako. Možda sam tek sad shvatio što znači biti slobodan.“

Danas, kad pogledam unatrag, shvaćam da sam godinama živio u strahu — od samoće, od tuđeg mišljenja, od toga da nisam dovoljno dobar. Lejla je bila samo odraz tih mojih nesigurnosti. Princ me naučio da ljubav ne mora boljeti, da dom nije mjesto, nego osjećaj sigurnosti. I da je ponekad bolje ostati sam nego biti s nekim tko te ne voli onakvog kakav jesi.

Ponekad se pitam: koliko nas bira tuđe društvo iz straha od samoće, a zapravo gubimo sebe? Je li bolje biti sam sa sobom i svojim mačkom, nego s nekim tko ti ne dopušta da dišeš? Što vi mislite — što biste vi izabrali?