Kad Sam Rekla Ne Ivanu i Udala se za Marka: Susret Nakon 20 Godina

“Ne mogu vjerovati da si ovdje, Ivane,” rekla sam dok sam stajala ispred njega, osjećajući kako mi srce ubrzano kuca. Bilo je to kao da se vrijeme vratilo unatrag, kao da smo opet bili oni mladi zaljubljeni tinejdžeri koji su sanjali o zajedničkoj budućnosti. Ali sada, dvadeset godina kasnije, stajali smo jedno pred drugim kao stranci s prošlošću koja nas je oblikovala.

Rođena sam i odrasla u malom selu u Slavoniji, gdje su svi znali sve o svakome. Moji roditelji su radili na polju, a ja sam sanjala o boljem životu. Uvijek sam bila odlična učenica, a moji učitelji su mi govorili da imam potencijal za nešto više. Ivan je bio moja prva ljubav, moj najbolji prijatelj i osoba s kojom sam mogla razgovarati o svemu. Kada me zaprosio nakon mature, srce mi je bilo ispunjeno ljubavlju, ali razum mi je govorio drugačije.

“Znaš da te volim, ali ne mogu,” rekla sam mu tada, suznih očiju. “Želim više od ovog života. Želim otići na fakultet, putovati, vidjeti svijet.”

Ivan je bio slomljen, ali razumio je moje snove. Otišla sam u Zagreb na studij ekonomije s punom stipendijom. Tamo sam upoznala Marka, ambicioznog mladog poduzetnika koji je imao velike planove za budućnost. Bio je šarmantan i uvjerljiv, a ja sam vjerovala da će mi brak s njim donijeti život o kojem sam sanjala.

Marko i ja smo se vjenčali ubrzo nakon što sam diplomirala. Život s njim bio je sve samo ne jednostavan. Njegova ambicija često je prelazila granice razuma, a ja sam se našla u svijetu gdje su novac i status bili važniji od ljubavi i sreće. Imali smo dvoje djece, Anu i Petra, i činilo se da imamo sve što smo ikada željeli. Ali unutar mene nešto je nedostajalo.

Godine su prolazile, a ja sam se sve više osjećala kao stranac u vlastitom životu. Marko je bio sve udaljeniji, posvećen poslu i svojim ciljevima. Naša djeca su odrasla u okruženju gdje su materijalne stvari bile na prvom mjestu. Ponekad bih se pitala jesam li donijela pravu odluku kada sam rekla ‘ne’ Ivanu.

I onda, jednog običnog dana dok sam šetala parkom u Zagrebu, ugledala sam ga. Ivan je sjedio na klupi, čitajući knjigu. Izgledao je isto kao prije dvadeset godina, samo zreliji i mudriji. Nisam mogla vjerovati svojim očima.

“Ivane?” upitala sam nesigurno.

Podigao je pogled i nasmiješio se onim istim osmijehom koji me uvijek mogao razveseliti. “Marija! Kako si?”

Sjela sam pored njega i počeli smo razgovarati kao da nikada nismo prestali. Ispričao mi je kako je nakon mog odlaska otišao raditi u Njemačku, gdje je izgradio uspješnu karijeru inženjera. Bio je sretan i zadovoljan svojim životom, ali nikada se nije ženio.

“Uvijek si bila posebna za mene,” priznao je tiho.

Osjetila sam kako mi srce steže. Razgovarali smo satima, prisjećajući se starih vremena i dijeleći priče o našim životima. Osjetila sam kako se stara iskra ponovno budi.

Kada sam se vratila kući, Marko me dočekao s pitanjima o poslu i financijama. Naša komunikacija bila je svedena na praktične stvari, bez ikakve emocije ili razumijevanja.

Te noći nisam mogla spavati. Misli su mi bile ispunjene Ivanom i pitanjem što bi bilo da sam tada rekla ‘da’. Jesam li napravila grešku? Je li moguće vratiti vrijeme?

Sljedećih tjedana nastavili smo se viđati povremeno na kavi ili šetnji parkom. Svaki susret s Ivanom bio je poput zraka svježine u mom monotonome životu. Počela sam preispitivati sve svoje odluke.

Jednog dana, dok smo sjedili na klupi gledajući djecu kako se igraju na igralištu, Ivan me upitao: “Jesi li sretna, Marija?”

Pitanje me pogodilo ravno u srce. Nisam znala što odgovoriti jer nisam bila sigurna u svoj odgovor.

“Ne znam,” priznala sam napokon. “Nekad mislim da jesam, ali onda shvatim koliko mi toga nedostaje.”

Ivan me pogledao s razumijevanjem i rekao: “Zaslužuješ biti sretna. Svi zaslužujemo biti sretni.”

Te riječi su mi ostale urezane u mislima dok sam se vraćala kući. Počela sam razmišljati o tome što znači biti sretan i jesam li spremna napraviti promjene kako bih to postigla.

Možda nikada neću saznati što bi bilo da sam rekla ‘da’ Ivanu prije dvadeset godina, ali sada imam priliku odlučiti što želim za svoju budućnost.

Je li moguće pronaći sreću nakon toliko godina? Jesam li spremna riskirati sve što imam za priliku da budem istinski sretna?