Kad Sam Povjerovala Svojoj Svekrovini Osmijehu: Priča o Povjerenju, Izdaji i Obiteljskim Ratovima
“Ne vjeruj ti previše tim njezinim osmijesima, kćeri. Svekrva ti je uvijek svekrva,” šaptala mi je mama dok smo slagale kolače za moje vjenčanje. Pogledala sam je s blagim podsmijehom, uvjerena da pretjeruje. Jasna je bila sve što sam željela od druge majke: topla, nasmijana, uvijek spremna pomoći. Kad me prvi put zagrlila i rekla: “Dobrodošla u obitelj, Ana,” srce mi je bilo puno.
Ali sada, dok sjedim na rubu kreveta u stanu koji više ne osjećam kao svoj dom, pitam se gdje sam pogriješila. Ivan spava u dnevnoj sobi već tjednima. Na stolu između nas raste zid šutnje i neizgovorenih riječi. Jasna dolazi svaki drugi dan, donosi juhu i kolače, ali i otrovne komentare zamotane u brigu.
“Znaš, Ana, Ivan je uvijek bio osjetljiv na stres. Možda bi trebala manje raditi, više biti kod kuće. Muškarci vole kad ih žena dočeka s toplim ručkom,” rekla mi je prošli tjedan dok sam pokušavala završiti izvještaj za posao. Pogledala sam je zbunjeno – zar nije ona bila ta koja me ohrabrivala da završim fakultet i nađem dobar posao?
Prije dvije godine, kad smo Ivan i ja tek počeli živjeti zajedno u Zagrebu, Jasna je bila moj oslonac. Moja mama je ostala u Osijeku, tata je umro kad sam imala deset godina. Jasna me vodila po tržnici, učila me kako se pravi pravi slavonski fiš, pričala mi o svom djetinjstvu u Vinkovcima. Smijale smo se zajedno, a ja sam joj povjeravala i ono što nisam mami – nesigurnosti, strahove, sumnje u sebe kao ženu i suprugu.
Ali sve se promijenilo kad sam dobila unapređenje na poslu. Ivan je bio ponosan, ali Jasna… Njezini osmijesi su postali kruti, a pohvale rijetke. “Samo pazi da ti karijera ne uništi brak,” rekla mi je jednom prilikom dok smo pile kavu na balkonu.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Ivanom oko toga tko će pokupiti Luku iz vrtića, Jasna je došla nenajavljeno. Sjela je za stol i gledala me onim pogledom koji ne trpi prigovor.
“Ana, dušo, moram ti nešto reći. Ivan ti nije dobro. Osjeća se zapostavljeno. Znaš kako su muškarci… Trebaš ga više slušati.”
“Jasna, i ja radim cijeli dan. I meni treba podrška,” pokušala sam objasniti.
“Ali ti si žena. Tvoja je dužnost da držiš kuću na okupu.”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno loša supruga? Je li moja želja za karijerom sebična?
Ivan je postajao sve udaljeniji. Počeo je kasniti s posla, izlaziti s prijateljima. Jedne večeri vratio se pijan i rekao: “Možda bi trebala poslušati moju mamu.”
Nisam znala što da radim. Mama mi je stalno govorila: “Ana, ne zaboravi tko si i odakle dolaziš.” Ali osjećala sam se kao da gubim tlo pod nogama.
Vrhunac je bio kad sam slučajno pročitala poruku na Ivanovom mobitelu: “Ne brini, mama će sve srediti.” Srce mi je stalo. O čemu oni to razgovaraju bez mene?
Sljedeći dan Jasna je došla s velikom tortom i još većim osmijehom.
“Dušo, razgovarala sam s Ivanom. On misli da bi bilo dobro da neko vrijeme preseliš kod svoje mame. Da se malo odmorite jedno od drugog.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice.
“Vi želite da ja odem?”
“Nitko to ne želi, Ana. Samo… možda bi tako bilo najbolje za Luku.”
Luka je sjedio za stolom i gledao me velikim smeđim očima.
“Neću kod bake,” prošaptao je.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovu obitelj – o selidbi iz Osijeka, o godinama truda da budem dobra snaha, supruga i majka. Sjetila sam se mamine ruke na mom ramenu: “Ana, pazi kome vjeruješ.”
Sljedećih dana Jasna je preuzela kuhinju, raspoređivala Luku po aktivnostima i Ivanu kuhala omiljena jela. Ja sam bila višak u vlastitom domu.
Jednog popodneva došla sam ranije s posla i zatekla ih kako šapuću u kuhinji.
“Ne može ona tako s tobom razgovarati,” govorila je Jasna Ivanu.
“Znam, mama, ali ne želim razvod,” odgovorio je tiho.
Stajala sam iza vrata i osjećala kako mi se srce lomi.
Te večeri skupila sam hrabrost i nazvala mamu.
“Mama… bila si u pravu.”
S druge strane čuo se samo uzdah.
“Ana, vrati se sebi. Nitko nije vrijedan da izgubiš samu sebe.”
Nisam spakirala kofere odmah. Borila sam se još tjednima – za Ivana, za Luku, za ono malo dostojanstva što mi je ostalo. Ali svaki put kad bih pogledala Jasnu i njezin lažni osmijeh, znala sam da više nikad neću moći vjerovati.
Na kraju sam otišla. Luka je plakao, Ivan nije rekao ništa. Jasna me ispratila s riječima: “Bit će bolje ovako.”
Sada sjedim u maminoj kuhinji u Osijeku i gledam kroz prozor kako pada kiša. Pitam se – jesam li mogla spasiti svoj brak da sam bila manje tvrdoglava? Ili sam samo bila naivna što sam vjerovala da osmijeh može sakriti pravu namjeru?
Možda ste i vi imali svoju Jasnu? Što biste vi učinili na mom mjestu?