Kad sam pogledala oca u oči, pronašla sam samo tugu, ne bijes
“Zašto si to napravio? Zašto si nas ostavio?” viknula sam, glas mi je drhtao dok suze nisu mogle više ostati skrivene. Stajala sam nasred dnevne sobe, stežući majčin šal, dok je ona sjedila na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod. Nije bilo odgovora. Samo tišina, gusta i teška, kao da će nas ugušiti.
Moja majka, Jasmina, godinama mi je pričala istu priču: moj otac, Dario, otišao je kad sam imala četiri godine. Nije ga bilo briga za nas. Nikad nije pitao za mene, nikad nije poslao ni čestitku za rođendan. Svaki put kad bih pitala za njega, lice bi joj se stvrdnulo, a glas postao leden. “On te nije vrijedan,” govorila bi. “Zaboravi ga.”
I zaboravila sam. Ili sam barem pokušala. Odrasla sam u Sarajevu, u malom stanu u Hrasnom, gdje su zidovi bili tanki, a susjedi znatiželjni. Majka je radila dva posla – danju u knjižari, noću kao čistačica u bolnici. Nikad nije imala vremena za mene, ali uvijek je imala vremena za priče o tome kako su muškarci slabi i nepouzdani.
S vremenom sam i ja počela vjerovati da je svijet takav – hladan i nepravedan. U školi sam bila povučena, uvijek na oprezu. Prijateljice su me zvale “mala detektivka” jer sam uvijek sumnjala u sve što mi se kaže.
Sve do tog dana kad je netko pokucao na vrata. Bio je to običan četvrtak, kiša je padala po prozoru dok sam učila za ispit iz biologije. Majka je bila na poslu. Otvorila sam vrata i ugledala muškarca srednjih godina, tamne kose prošarane sijedima, s očima koje su me podsjetile na moje vlastite.
“Jesi li ti Lejla?” pitao je tiho.
“Jesam… Tko ste vi?”
Zastao je, progutao knedlu. “Ja sam Dario. Tvoj otac.”
Krv mi se sledila. Zatvorila sam vrata pred njegovim nosom i zaključala ih dvaput. Srce mi je tuklo kao ludo. Cijelu noć nisam spavala.
Kad se majka vratila kući, ispričala sam joj što se dogodilo. Očekivala sam bijes ili paniku, ali ona je samo sjela i zapalila cigaretu.
“Ne vjeruj mu ni riječ,” rekla je kroz dim. “On je lažov. Došao je samo da ti uzme ono malo što imaš od mene.”
Ali nešto u meni više nije moglo ignorirati istinu – oči tog čovjeka bile su iste kao moje.
Sljedećih tjedana Dario je dolazio svaki dan. Ostavljao mi pisma pod vratima, pokušavao me zaustaviti na ulici kad bih išla u školu. Nisam znala što da mislim. Prijateljica Ena nagovarala me da ga barem poslušam.
“Možda nije sve kako ti je mama rekla,” šapnula mi je jednog dana dok smo pile kafu u kafiću kod Vječne vatre.
“Ne razumiješ ti to,” odbrusila sam joj.
Ali nisam ni ja razumjela.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla na adresu koju mi je ostavio u jednom od pisama. Mala kuća na Ilidži, dvorište puno cvijeća i stara klupa pod orahom. On me čekao na pragu.
“Lejla… Hvala ti što si došla,” rekao je tiho.
Sjeli smo na klupu. Ruke su mu drhtale dok mi je pričao svoju verziju priče.
“Tvoja majka i ja… voljeli smo se, ali nismo znali kako biti zajedno. Kad si se rodila, bio sam premlad i preglup da shvatim što znači biti otac. Ali nikad vas nisam napustio svojom voljom. Ona me otjerala… Rekla mi je da više ne dolazim, da će ti biti bolje bez mene. Pokušavao sam vas kontaktirati godinama, ali nikad nisam dobio odgovor.”
Nisam znala što da kažem. Sve ono što sam vjerovala počelo se rušiti kao kula od karata.
“Zašto bi mi lagala?” pitala sam ga kroz suze.
“Možda iz straha… možda iz povrijeđenosti… Ne znam, Lejla. Ali nikad nisam prestao misliti na tebe. Imam tvoje slike iz vrtića… Sve ove godine čekao sam da mi pokucaš na vrata ili barem pogledaš u mom smjeru na ulici.”
Vratila sam se kući kasno te večeri. Majka me čekala budna.
“Gdje si bila?”
“Kod oca,” odgovorila sam mirno.
Pogledala me kao da sam joj zabola nož u srce.
“Sve će ti on reći… Sve će te okrenuti protiv mene!”
“Mama, zašto si mi lagala? Zašto si ga otjerala?”
Počela je plakati, prvi put nakon dugo vremena vidjela sam ju slomljenu.
“Bojala sam se… Bojala sam se da ćeš ga voljeti više nego mene… Bojala sam se da ću ostati sama… Nisam znala kako drugačije…”
Te noći nisam spavala ni ja ni ona. Ujutro smo šutjele dok smo pile kavu. Osjećala sam se izdano, ali i tužno zbog njezine slabosti.
Sljedećih mjeseci pokušavala sam upoznati Darija bolje – išli smo zajedno na izlete po Bosni, pričali satima o svemu što smo propustili jedno kod drugoga. Nije bilo lako – povjerenje se ne gradi preko noći.
Ali svaki put kad bih ga pogledala u oči, nisam vidjela bijes zbog svega što mu je učinjeno – samo tugu i žaljenje zbog izgubljenih godina.
Majka i ja smo polako gradile novi odnos – sada bez laži, ali s mnogo boli koju treba zaliječiti.
Ponekad se pitam: Koliko nas roditelji oblikuju svojim strahovima i lažima? I možemo li ikada potpuno oprostiti onima koji su nas povrijedili iz ljubavi?