Kad Sam Ostavila Sve: Pismo Iz Kalifornije

“Jesi li ti normalna, Amra? Gdje ćeš sad, usred zime? Djeca spavaju!” glas mog muža, Nedima, još mi odzvanja u ušima dok sjedim na prozoru iznajmljenog stana u Oaklandu i gledam kako kiša pada po kalifornijskim palmama. Zima ovdje nije kao ona u Sarajevu, ali hladnoća mi se uvukla pod kožu. Još uvijek osjećam miris kave koju je svekrva kuhala svako jutro, dok sam ja pokušavala pronaći smisao u beskrajnim danima između pelena, suđa i tuđih očekivanja.

“Mama, gdje ideš?” pitala je Hana, moja najstarija kćerka, one noći kad sam spakirala torbu. Nisam imala odgovor. Samo sam je zagrlila, predugo, kao da ću se utopiti u njenoj kosi. Nisam znala objasniti ni sebi ni njoj zašto moram otići. Nisam znala kako reći da sam se izgubila negdje između onoga što sam bila i onoga što su drugi od mene tražili da budem.

Sjećam se dana kad sam prvi put došla u Nedimovu kuću. Njegova majka, Senada, gledala me ispod oka dok sam stavljala tanjire na stol. “Kod nas se zna red, Amra. Žena mora znati gdje joj je mjesto.” Tada sam se nasmiješila i šutjela, misleći da će ljubav sve izdržati. Ali godine su prolazile, a ja sam postajala sve manja. Svaka Senadina riječ bila je kamen oko vrata. Svaki Nedimov pogled bio je podsjetnik na to koliko sam daleko od sebe.

“Zašto ne možeš biti kao druge žene?” pitao me jednom, kad sam mu rekla da želim završiti fakultet. “Šta ti fali? Imaš djecu, imaš kuću. Šta još tražiš?”

Šta još tražim? To pitanje me proganjalo dok sam gledala kroz prozor tramvaja na putu do posla u pekari. Svakog jutra ista lica, isti umorni pogledi. Svi su nešto čekali, svi su nešto prešutjeli. I ja sam šutjela. Godinama.

A onda je došla ona noć. Hana je imala temperaturu, a Nedim je kasnio s posla. Svekrva je prigovarala što nisam bolje pazila na djecu. U meni je nešto puklo. Spakirala sam torbu, uzela pasoš i otišla na autobus za Zagreb. Odatle avionom za Frankfurt, pa dalje za San Francisco. Nisam znala nikoga ovdje. Imala sam samo broj od Ajle, prijateljice iz srednje škole koja je prije deset godina otišla iz Mostara.

Ajla me dočekala na aerodromu s osmijehom i suzama u očima. “Znaš li ti šta si uradila?” pitala me dok smo vozile prema njenom stanu. “Znam samo da više nisam mogla disati tamo,” odgovorila sam.

Prvih dana nisam izlazila iz sobe. Gledala sam slike djece na mobitelu i plakala do jutra. Ajla mi je donosila čaj i tješila me: “Nisi loša majka jer si otišla. Loša bi bila da si ostala i nestala iznutra.” Ali krivnja me gušila kao olovo.

Nedim mi nije pisao. Samo jedna poruka: “Djeca su dobro. Ne pitaj za mene.” Svekrva mi je poslala glasovnu poruku: “Sram te bilo! Kako si mogla ostaviti svoju djecu? Nikad ti to neću oprostiti.”

U Kaliforniji je sve drugačije – ljudi te gledaju u oči, pitaju kako si i stvarno čekaju odgovor. Prvi posao bio mi je u maloj knjižari u Berkeleyju. Vlasnica, gospođa Marija iz Rijeke, odmah je prepoznala moj naglasak: “Ti si s Balkana? Znam kako ti je.” S njom sam prvi put nakon dugo vremena pričala o knjigama, o snovima koje sam imala prije nego što sam postala nečija žena i nečija snaha.

Svaku večer pišem Hani i Amaru, šaljem im slike zalaska sunca s mosta Golden Gate. Pišem im o tome kako učim voziti bicikl po brdima San Francisca, kako radim u knjižari gdje miriše na papir i kavu. Pišem im da ih volim više od svega na svijetu.

Ali istina je da ne znam hoće li mi ikad oprostiti. Ne znam hoću li ikad sebi oprostiti.

Jedne večeri Ajla me povela na večeru kod Mirele i Jasmina iz Tuzle. Svi su pričali o tome kako su pobjegli od rata, od siromaštva, od očekivanja koja guše. Mirela me pitala: “Da možeš vratiti vrijeme, bi li ostala?”

Nisam znala odgovoriti. Možda bih ostala zbog djece, možda bih otišla još ranije zbog sebe.

Sanjam često Sarajevo – tramvaje pod snijegom, miris bureka iz pekare kod Vječne vatre, Hanu kako mi crta srce na zamagljenom prozoru. Sanjam Nedima kako stoji na vratima i gleda me bez riječi.

Ali ovdje, pod kalifornijskim suncem, prvi put osjećam da dišem punim plućima. Prvi put osjećam da imam pravo biti svoja.

Znam da će mnogi reći da sam sebična. Da prava majka nikad ne bi otišla. Ali pitam vas – koliko nas živi tuđe živote samo zato što se to od nas očekuje? Koliko nas nestane iznutra dok izvana glumimo sreću?

Možda ću jednog dana imati hrabrosti vratiti se i pogledati ih u oči. Možda ću im tada moći reći zašto sam morala otići.

A do tada…

Jesam li ja zauvijek izgubila pravo na sreću jer sam jednom izabrala sebe? Ili tek sad imam šansu naučiti što znači biti živa?