Kad sam na svoje ime upisala bratov auto: Priča o povjerenju, obitelji i dugovima

“Jelena, stiglo ti je pismo iz policije! Opet!” viknula je mama s hodnika, dok sam ja sjedila za kuhinjskim stolom, pokušavajući ignorirati zvukove svakodnevice. Srce mi je preskočilo. Znači opet. Znači još jedan podsjetnik na moju glupost, na moju naivnost, na onu odluku zbog koje već mjesecima ne spavam mirno.

Sve je počelo prošlog proljeća, kad me brat Ivan zamolio za uslugu. “Jelena, znaš da mi je kreditna sposobnost nula. Ako ne registriram auto, ne mogu raditi. Molim te, samo na godinu dana, dok ne stanem na noge.” Gledala sam ga u oči, one iste oči koje su me kao dijete tješile kad bih pala s bicikla. Nisam imala srca reći ne. “Dobro, Ivane. Samo pazi da sve bude po zakonu i da plaćaš kazne ako ih bude.”

Prva tri mjeseca sve je bilo u redu. Ivan je vozio svoj stari Golf, radio kao dostavljač i povremeno mi donosio kavu s posla. “Hvala ti, seko. Znaš da ću ti ovo vratiti.” Smijala sam se i govorila: “Ma nema veze, obitelj je obitelj.”

Ali onda su počele stizati kazne. Prvo za parkiranje u centru Sarajeva, pa za prekoračenje brzine kod Mostara. Svaki put bi mi Ivan obećao: “Riješit ću to čim dobijem plaću.” Ali plaća bi nestala prije nego što bi stigla, a kazne su se gomilale. Mama je šutjela, tata je mrmljao nešto o tome kako sam uvijek bila previše dobra za ovaj svijet.

Jednog dana, dok sam sjedila s prijateljicom Anom u kafiću na Baščaršiji, zazvonio mi je telefon. “Gospođo Jelena Petrović? Ovdje Općinski sud. Imate neplaćene kazne u iznosu od 2.300 KM. Ako ih ne podmirite u roku od sedam dana, slijedi ovrha.” Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica.

“Ivan!” viknula sam kad sam ga napokon uhvatila na telefon. “Šta si napravio? Znaš li koliko duguješ? Znaš li da će mi sjesti ovrha na račun?”

“Ma smiri se, riješit ću to! Samo mi treba još malo vremena… Znaš kakva je situacija na poslu…”

“Ne zanima me više! Ovo nije bila naša dogovor!”

Te večeri u kući je izbila svađa kakvu nisam doživjela otkad smo bili djeca. Mama je plakala: “Jelena, pa to ti je brat! Ne možeš ga ostaviti na cjedilu!” Tata je vikao: “Uvijek si ti ta koja sve rješava! Kad ćeš naučiti reći NE?” Ivan je šutio i gledao u pod.

Prolazili su tjedni, a ja sam svaki dan provjeravala poštu sa strahom. Prijatelji su me pitali zašto sam to napravila. “Zar nisi znala kakav je tvoj brat?” pitala me Lejla iz ureda. “Uvijek si bila previše dobra za ovaj svijet.”

Počela sam izbjegavati društvo, osjećala sam se kao budala. Svaki put kad bih vidjela Ivana kako sjedi s društvom ispred zgrade i pije pivo, gorčina bi mi rasla u grlu.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u sobi i gledala stare slike iz djetinjstva – nas dvoje na moru kod Makarske, mama i tata mladi i nasmijani – pitala sam se gdje je nestalo ono povjerenje koje smo imali. Kad smo postali stranci?

Nisam više mogla izdržati. Otišla sam do Ivana i rekla mu: “Ili ćeš platiti dugove ili ću prodati auto. Ne mogu više ovako živjeti.” Pogledao me s nevjericom: “Pa to nije fer! To je moj auto!”

“Ali nije tvoj dug! Moj je! I moj život!”

Te noći nisam spavala. Mama me molila da mu dam još jednu šansu. Tata je šutio i samo me potapšao po ramenu.

Sutradan sam otišla u policiju i raspitala se o mogućnosti prenosa vlasništva ili prodaje auta. Službenik me pogledao s razumijevanjem: “Niste ni prva ni zadnja koja je ovo prošla zbog obitelji. Ali morate misliti i na sebe.”

Ivan je bio bijesan kad sam mu rekla da ću prodati auto ako ne plati dugove do kraja mjeseca. Prijatelji su ga nagovarali da se iseli iz kuće ako ga ‘izdam’. Mama nije razgovarala sa mnom danima.

Na kraju mjeseca, Ivan nije skupio novac. Prodala sam auto jednom poznaniku iz susjedstva za upola cijene samo da se riješim duga i stresa.

Ivan mi nije oprostio do danas. Mama kaže da sam ga izdala, tata kaže da sam napokon odrasla.

Ponekad sjedim sama navečer i pitam se: gdje prestaje pomoć obitelji, a počinje naivnost? Jesam li pogriješila što sam vjerovala bratu ili što sam napokon odlučila misliti na sebe?

Što vi mislite – gdje je granica između ljubavi prema obitelji i brige za vlastiti život?