Kad prijateljstvo zaboli: Priča o povjerenju, izdaji i ponovnom pronalasku sebe
“Jel’ ti stvarno misliš da sam ja tvoja služavka?” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala Ivanu kako nemarno ostavlja svoju šalicu na kuhinjski stol, ne mareći za mrvice koje su se prosule po svježe obrisanoj površini. Nije mi odmah odgovorila. Samo je slegnula ramenima, kao da sam ja ta koja pretjeruje, kao da je normalno da već treći tjedan zaredom čistim za njom, kuham joj kavu i slušam njezine beskrajne monologe o tome kako je njezin bivši muž grozan čovjek.
Nikada nisam mislila da će naše prijateljstvo doći do ovoga. Ivanu poznajem još iz osnovne škole u Sarajevu. Zajedno smo preživjele rat, zajedno smo plakale zbog prvih ljubavi, zajedno smo polagale maturu. Kad je otišla studirati u Zagreb, ostale smo u kontaktu. Svaki put kad bi dolazila kući, osjećala sam se kao da se vraća dio mene koji sam izgubila u svim tim godinama nesigurnosti i promjena.
Zato kad me nazvala prije dva mjeseca, glas joj je bio slomljen, a riječi su se jedva probijale kroz jecaje: “Lejla, on me ostavio. Ne mogu više biti tamo. Mogu li doći kod tebe?” Nisam ni trepnula. “Naravno da možeš. Moj dom je tvoj dom.”
Prvih nekoliko dana bilo je kao nekad. Pile smo kavu do kasno u noć, smijale se uspomenama na naše srednjoškolske dane, gledale stare slike i plakale zbog svega što smo izgubile. Ali onda su se stvari počele mijenjati. Ivana je ostajala budna do kasno, puštala glasnu muziku dok sam ja pokušavala spavati jer ujutro radim. Počela je dovoditi goste bez da me pita – jednog dana sam zatekla nepoznatog muškarca kako sjedi za mojim stolom i jede moju pitu.
“Ivana, možeš li me barem pitati prije nego što dovedeš nekoga? Ovo je ipak moj stan,” rekla sam tiho, pokušavajući ne zvučati kao ogorčena domaćica.
“Ma Lejla, opusti se malo! Pa znaš da mi je teško, ne mogu sama biti. Obećavam, neće se ponoviti,” rekla je i poljubila me u obraz.
Ali ponovilo se. Idući put nije bio jedan gost nego troje. Idući put nije bio samo nered u kuhinji nego i razbacane cipele po hodniku, prazne boce vina na balkonu i pepeljara puna opušaka na prozoru.
Moja mama je primijetila promjenu u meni. “Lejla, dijete moje, ti si uvijek bila dobra duša, ali pazi da te ljudi ne iskoriste,” rekla mi je dok smo pile kavu u njenoj maloj kuhinji na Grbavici.
“Ma nije ona takva… Samo joj je teško sada,” pokušala sam opravdati Ivanu, ali ni sama više nisam vjerovala u to.
Jedne večeri vratila sam se s posla ranije. U stanu je bio miris parfema koji nije bio moj ni Ivanin. U dnevnoj sobi su sjedili Ivana i neki muškarac kojeg nikad prije nisam vidjela. Smijali su se glasno, a na stolu su bile moje omiljene čaše koje čuvam za posebne prilike.
“Oprosti što nismo stigli počistiti,” rekla je Ivana kad me vidjela na vratima. Nije ni ustala.
Te noći nisam mogla spavati. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Kao da sam izgubila kontrolu nad svojim životom.
Sutradan sam skupila hrabrost i sjela s Ivanom za stol.
“Ivana, moramo razgovarati. Osjećam se kao da više ne živim ovdje. Sve si preuzela – moj prostor, moj mir… Ne mogu više ovako.”
Gledala me nekoliko sekundi bez riječi, a onda prasnula: “Znaš šta? Očekivala sam više od tebe! Nakon svega što smo prošle! Sad kad meni trebaš, ti mi okrećeš leđa!”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola. “Ne okrećem ti leđa… Samo želim svoj život nazad. Želim svoj dom nazad.”
Nekoliko dana nismo razgovarale. U stanu je vladala napetost koju si mogao rezati nožem. Ivana je šutjela, ja sam šutjela. Onda je jednog jutra spakirala svoje stvari i otišla bez riječi.
Ostala sam sjediti na krevetu satima, zureći u praznu sobu koja je još mirisala na njezin parfem. Osjećala sam olakšanje i tugu istovremeno.
Dani su prolazili sporo. Prijatelji su mi govorili da sam ispravno postupila, ali ja sam se pitala jesam li mogla biti bolja prijateljica? Jesam li trebala više razumijevanja pokazati? Ili sam napokon naučila postaviti granice?
Sada sjedim sama u svom stanu, pijem kafu i gledam kroz prozor na kišni dan u Sarajevu. Ponekad mi nedostaje ona stara Ivana – ona koja bi me zagrlila kad mi je bilo najteže. Ali možda smo obje odrasle i shvatile da prava prijateljstva ne smiju tražiti žrtvovanje vlastite sreće.
Možda je to cijena odrastanja? Da li ste vi ikada morali birati između sebe i prijatelja? Gdje povući crtu?