Kad prijateljstvo postane teret: Kako sam naučila reći ‘dosta’ susjedi koja je očekivala previše
“Opet ti, Ivana? Znaš li da imam sastanak za pola sata? Možeš li, molim te, pričuvati Leona još samo danas?” Glas Mirele, moje susjede iz stana do, bio je pomiješan s molbom i očekivanjem, ali i s onom dozom samorazumljivosti koju sam zadnjih mjeseci sve češće osjećala. Stajala sam na pragu svog stana, u pidžami, s kavom u ruci, dok mi je srce lupalo od nelagode.
“Mirela, znaš da imam i ja svojih obaveza…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula: “Ivana, molim te! Znaš da nemam nikog drugog. Samo sat-dva, stvarno!”
Leon je već stajao iza nje, s ruksakom na leđima i tužnim očima. Bio je to dobar dječak, ali nisam mogla ne osjetiti kako mi se grlo steže svaki put kad bih ga vidjela na svom pragu. Nije on bio problem. Problem je bio osjećaj da sam postala rješenje za sve tuđe probleme, a svoje sam gurala pod tepih.
Mirela i ja smo se upoznale prije tri godine, kad se doselila iz Mostara u Zagreb. U početku smo bile nerazdvojne – kave na balkonu, zajedničke šetnje Jarunom, povjeravanja o bivšim ljubavima i snovima koje nikad nismo ostvarile. Kad joj je muž otišao s drugom ženom, bila sam uz nju. Kad je Leon dobio temperaturu usred noći, trčala sam po lijekove. Nikad nisam pitala zašto baš ja – jednostavno sam bila tu.
Ali granica između pomoći i iskorištavanja je tanka. Prvo su to bile povremene usluge – pričuvaj Leona dok idem u trgovinu, možeš li ga pokupiti iz vrtića jer kasnim s posla. Onda su došli vikendi – “Znaš li koliko mi znači da mogu malo odmoriti?” – pa večeri kad bi izlazila s novim dečkom. Sve češće sam ostajala sama s Leonovim crtežima razbacanim po stolu i osjećajem praznine koji me grizao iznutra.
Moja mama bi rekla: “Ivana, nisi ti ničija služavka! Nauči reći ne!” Ali kako reći ne nekome tko ti je bio prijateljica kad si ti bio na dnu? Kako reći ne djetetu koje te gleda kao tetu koju voli?
Jedne večeri, dok sam Leonu čitala bajku prije spavanja, zazvonio mi je mobitel. Bio je to moj brat Filip iz Sarajeva.
“Ivana, kad ćeš doći kući? Mama pita za tebe svaki dan. Znaš da joj nije dobro…”
Osjetila sam krivnju kao kamen na prsima. Nisam bila kod kuće već mjesecima. Uvijek sam imala izgovor – posao, obaveze, Mirela… Ali istina je bila da sam se bojala suočiti s vlastitim životom.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam nestala u svemu ovome. Kad si zadnji put napravila nešto samo za sebe? Kad si zadnji put rekla što stvarno misliš?
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Mirelom. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam kucala na njezina vrata.
“Mirela, možemo li popričati?”
Sjedile smo za njezinim kuhinjskim stolom. Ona je nervozno miješala kavu.
“Znam što ćeš reći,” prekinula me prije nego što sam počela. “Da previše tražim od tebe. Ali stvarno nemam nikog…”
Duboko sam udahnula. “Mirela, volim Leona kao da mi je rođak. I tebe volim kao sestru. Ali osjećam se… izgubljeno. Kao da više nemam svoj život. Ne mogu stalno biti tu za vas – moram biti tu i za sebe. I za svoju obitelj.”
Njezine oči su se napunile suzama. “Znaš li koliko mi značiš? Bojim se da ćeš otići ako ti kažem koliko mi trebaš…”
“Neću otići,” rekla sam tiho. “Ali moramo postaviti granice. Ne mogu više svaki dan čuvati Leona. Mogu pomoći ponekad, ali ne stalno. Moraš pronaći još nekoga ili razmisliti o vrtiću duže ili dadilji…”
Dugo smo šutjele. Onda je Mirela ustala i zagrlila me.
“Oprosti,” šapnula je. “Nisam shvatila koliko ti je teško. Navikla sam se oslanjati na tebe jer si jedina koja nikad nije rekla ne…”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Koliko nas živi tako – dajući sebe do kraja, dok ne ostanemo prazni?
Narednih dana Mirela je počela tražiti pomoć drugdje. Bilo joj je teško, ali i meni je bilo teško gledati kako se snalazi bez mene. Ali prvi put nakon dugo vremena otišla sam kući u Sarajevo, zagrlila mamu i brata, prošetala starim ulicama i osjetila miris djetinjstva.
Kad sam se vratila u Zagreb, Mirela me dočekala s osmijehom i kavom na balkonu.
“Znaš,” rekla je, “možda nam je svima trebalo malo više hrabrosti da kažemo što osjećamo.”
Sada znam – prijateljstvo nije žrtvovanje sebe do kraja. Prijateljstvo su granice i iskrenost.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti iz straha da ne izgubimo nekoga? Koliko nas zaboravlja na sebe dok pokušava biti sve drugima?