Kad prijatelj zaboravi prekinuti poziv: Istina koju nisam želio čuti
“Ma daj, Jasmina, stvarno moramo opet kod njih? Znaš kako mi je neugodno tamo, stalno pričaju o svojim problemima kao da su jedini na svijetu…” Davorov glas bio je tih, ali jasan. Stajao sam u hodniku, mobitel mi je još bio na uhu, srce mi je tuklo kao ludo. Nisam mogao vjerovati što čujem. Prije samo nekoliko minuta, s osmijehom sam ga pozvao na roštilj u našu vikendicu kraj Ogulina. On je veselo prihvatio, šalio se da će donijeti najbolju kobasicu iz Samobora, a sada… sada sam slušao kako me ogovara.
“Ma pusti ih, znaš da su uvijek naporni. Njegova žena stalno kuka kako joj je teško na poslu, a djeca im divljaju po kući kao da su u zoološkom vrtu. Ne znam zašto se uopće trudimo,” nastavila je Jasmina. Osjetio sam kako mi se grlo steže. Nisam mogao prekinuti poziv, nisam mogao ni progovoriti – samo sam slušao.
U tom trenutku, sve slike našeg prijateljstva prošle su mi kroz glavu. Davor i ja smo odrasli zajedno u istom kvartu u Rijeci. Igrali smo nogomet na parkingu, dijelili sendviče u školi, zajedno išli na more u Crikvenicu. Kad sam se ženio s Ivanom, on mi je bio kum. Kad mu se rodila kćer, ja sam prvi došao u bolnicu s buketom cvijeća. Kako je moguće da sada govori takve stvari o meni i mojoj obitelji?
“A znaš što je najgore? On stalno glumi nekog dobrog domaćina, a zapravo mu je sve to naporno. Samo gleda kad će svi otići da može sjesti pred televizor i gledati utakmicu,” smijala se Jasmina. Davor joj je odgovorio: “Ma pusti ga, takav je oduvijek bio. Samo što to nitko ne vidi osim nas.”
Mobitel mi je ispao iz ruke na parket. Ivanina glava provirila je iz kuhinje: “Što je bilo? S kim si pričao?” Nisam znao što da kažem. Samo sam sjeo na klupu u hodniku i gledao u prazno.
Te večeri nisam mogao zaspati. Ivana je primijetila da nešto nije u redu: “Jesi li se posvađao s Davorom?” Odmahnuo sam glavom, ali suze su mi navrle na oči. “Samo… znaš ono kad misliš da nekoga poznaješ cijeli život, a onda shvatiš da si mu zapravo stranac?”
Sljedećih dana pokušavao sam se ponašati normalno, ali svaki put kad bih vidio Davorovu poruku ili njegovu sliku na Facebooku, osjetio bih knedlu u grlu. Djeca su me pitala hoće li Lana i njezini roditelji doći na roštilj kao što smo planirali. Nisam znao što da im kažem.
U petak navečer Davor me nazvao: “Ej, stari, sve vrijedi za sutra? Da donesem nešto posebno?” Glas mu je bio veseo kao i uvijek. Skupio sam hrabrost i rekao: “Davor, možemo li se naći nasamo prije nego što dođeš s obitelji? Ima nešto o čemu moramo razgovarati.” Osjetio sam trenutak tišine s druge strane linije, ali onda je pristao.
Našli smo se u kafiću blizu autobusnog kolodvora. Davor je naručio pivo, ja sam uzeo mineralnu jer mi je želudac bio u čvoru.
“Što te muči?” pitao je.
Duboko sam udahnuo: “Znaš onaj dan kad sam te zvao za roštilj? Poziv nije bio prekinut… Čuo sam što si ti i Jasmina govorili o meni i mojoj obitelji.”
Davorovo lice se smrznulo. Spustio je pogled, šutio nekoliko sekundi pa rekao: “Nisam to mislio tako… Znaš kako je to kad si doma, pa se žališ ženi… Nismo htjeli ništa loše…”
“Ali jesi rekao. I ona isto. Znaš koliko mi znači vaše prijateljstvo. Koliko ste nam puta bili podrška kad nam je bilo najteže. A sad ispada da vam smetamo, da vam idemo na živce… Zašto onda dolazite? Zašto glumite?”
Davor je šutio, vrtio čašu među rukama. “Možda smo postali prebliski pa si dopuštamo previše iskrenosti iza leđa… Možda smo umorni od svega pa tražimo krivca u drugima… Ne znam više ni sam. Ali nisi ti kriv za to. To je do nas.”
Osjetio sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. “Znaš li koliko boli kad shvatiš da te ljudi koje voliš zapravo ne poštuju? Da te ismijavaju kad misle da ih ne čuješ?”
Davor me pogledao prvi put izravno u oči: “Žao mi je, stvarno mi je žao. Ne znam mogu li to popraviti.” Kimnuo sam glavom, ali nisam mogao oprostiti – barem ne odmah.
Roštilj smo otkazali. Djeci sam rekao da Lana ima temperaturu i da ne mogu doći ovaj put. Ivana me zagrlila i rekla: “Neki ljudi su tu samo dok im odgovara. Pravi prijatelji ostaju i kad im nije lako.” Nisam znao što bih joj odgovorio.
Tjedni su prolazili, a ja sam sve više razmišljao o tome koliko zapravo poznajemo ljude oko sebe. Koliko puta smo i sami možda rekli nešto ružno o nekome koga volimo – iz umora, frustracije ili obične ljudske slabosti? Ali gdje je granica između iskrenosti i izdaje?
Danas više ne razgovaram s Davorom kao prije. Pozdravimo se kad se sretnemo na ulici, ali nema više onih dugih razgovora do kasno u noć, nema povjerenja ni smijeha kao nekad.
Ponekad se pitam – jesam li ja preosjetljiv ili su drugi previše površni? Možemo li ikada zaista znati što naši prijatelji misle o nama kad misle da ih ne slušamo?