Kad ponos padne pred srcem: Priča jednog petka u Sarajevu
“Neću otvoriti. Neću. Neka stoje koliko hoće!” mrmljao sam sebi u bradu, zureći kroz prozor na kišu koja je neumorno tukla po limenom krovu naše stare kuće na Grbavici. Petak navečer, a ja sam, kao i obično, sjedio sam za stolom, zureći u hladnu šolju kafe i slušajući kako mi srce lupa od nervoze. Već mjesecima nisam čuo Darija, svog jedinog sina. Još manje sam viđao Amara, svog unuka. Sve zbog jedne glupe svađe, zbog moje tvrdoglavosti i njegovih mladalačkih riječi koje su me zaboljele više nego što bih ikada priznao.
Zvono na vratima je zazvonilo po drugi put. Ovaj put glasnije, upornije. “Dedo! Ja sam, Amar!” začuo se dječji glas kroz kišu i vjetar. Srce mi je preskočilo. Amar. Moj Amar. Onaj mali što je uvijek trčao oko mene s loptom, što me zvao “superdeda” dok ga nisam povrijedio svojim riječima prošlog ljeta.
Ustao sam, noge su mi drhtale. Otvorio sam vrata i ugledao ih: Dario, mokar do kože, s podočnjacima do brade, i Amar, s ruksakom na leđima i onim istim osmijehom koji me uvijek razoruža. “Možemo li ući?” pitao je Dario tiho, izbjegavajući mi pogled.
Pustio sam ih unutra bez riječi. U hodniku je mirisalo na vlagu i stare cipele. Amar je odmah skinuo jaknu i zagrlio me oko struka. “Dedo, fališ mi!” rekao je tiho. Osjetio sam kako mi se grlo steže. Nisam znao šta da kažem.
Sjeli smo za stol. Dario je šutio, gledao u pod. Ja sam gledao u njega, tražeći trag onog dječaka kojeg sam nekad nosio na ramenima po Trebeviću. “Zašto ste došli?” upitao sam napokon, previše grubo.
Dario je podigao pogled. “Zato što više ne mogu ovako, babo. Amar te treba. I ja te trebam, koliko god to ne želio priznati.” Glas mu je drhtao. “Znam da smo se posvađali zbog gluposti… Ali život je prekratak za ovakve stvari.”
Tišina je bila gusta kao sarajevska magla u novembru. Amar je gledao čas mene, čas oca. “Dedo, hoćeš li opet igrati šah sa mnom?” pitao je stidljivo.
Sjetio sam se prošlog ljeta kad sam ga otjerao iz dvorišta jer je slučajno razbio prozor loptom. Nisam mu oprostio tada, a ni sebi nisam mogao oprostiti što sam bio tako grub.
“Hoću, sine… Hoću,” promrmljao sam i osjetio kako mi suze naviru na oči.
Dario je uzdahnuo. “Babo, znam da si ljut na mene jer nisam ostao u Sarajevu kad si bio bolestan… Ali nisam mogao drugačije. Znaš kakva je situacija – posao u Mostaru, kredit za stan… Nisam znao kako da ti pomognem.”
Pogledao sam ga dugo. Sjećanja su navirala: ratne godine kad smo zajedno bježali u podrum od granata, kad smo dijelili posljednji komad hljeba. Kako sam mogao zaboraviti sve to zbog jedne svađe?
“Nisam ja ljut što si otišao,” rekao sam napokon tiho. “Ljut sam što nisi nazvao kad mi je bilo najteže. Što si pustio da mislim da više ne postojim za tebe.”
Dario je spustio glavu u ruke. Amar se privukao bliže meni.
“Dedo, tata stalno gleda tvoje slike na telefonu kad misli da ne vidim,” rekao je tiho.
Osjetio sam kako mi se srce slama na hiljadu komadića.
“Oprostite mi obojica,” prošaptao sam. “Bio sam tvrdoglav stari magarac. Nisam znao kako drugačije da se nosim s tim što ste otišli… Bojao sam se da vas gubim zauvijek.”
Dario je ustao i zagrlio me prvi put nakon mnogo godina. Osjetio sam njegovu ruku na svom ramenu kao nekad dok je bio dijete.
“Ne gubiš nas, babo,” rekao je kroz suze. “Samo nam trebaš dati šansu da ti pokažemo koliko te volimo.”
Te večeri smo sjedili do kasno u noć. Amar je pobijedio u šahu (naravno da sam pustio), a Dario i ja smo pričali o svemu što nas je boljelo godinama unazad: o mojoj samoći, njegovim strahovima, o tome kako je teško biti otac kad nemaš uzor osim vlastitih grešaka.
Kad su otišli kući, ostao sam sjediti za stolom još dugo nakon što su svjetla pogasila. Kiša je prestala padati, a iznad Sarajeva su se pojavile prve zvijezde.
Ponekad se pitam: koliko puta ponos uništi ono što nam je najvažnije? I imamo li svi snage da priznamo svoje greške prije nego što bude prekasno?