Kad otac izgubi sina: Priča o ponosu, ljubavi i oprostu
“Babo, molim te, nemoj ga izbaciti!” Lejlin glas parao je tišinu dnevnog boravka dok sam još uvijek stajao na vratima, umoran od posla, s torbom u ruci. Pogledao sam je, oči su joj bile crvene, a ruke su joj drhtale. U tom trenutku nisam znao što se dogodilo, ali znao sam da je nešto ozbiljno.
“Šta se desilo, Lejla? Gdje je Amar?” pitao sam, pokušavajući ostati smiren.
“Amar… Amar i Azra… Azra je trudna. Mama je poludjela, a ti… bojim se šta ćeš ti uraditi.”
Osjetio sam kako mi krv navire u lice. Moj sin Amar, moj ponos, moj nasljednik — i njegova djevojka Azra, trudna? U mojoj kući? U našoj maloj bosanskoj zajednici gdje se još uvijek šapuće o svakoj sitnici? Nisam mogao vjerovati.
Ušao sam u kuhinju gdje je supruga Sanela sjedila za stolom, lice joj je bilo bijelo kao zid. “Jesi li čuo?” pitala me tiho. “Jesam,” odgovorio sam kroz zube. “Gdje su oni sada?”
“U njegovoj sobi. Plaču oboje. Amar kaže da ne želi pobjeći, ali ne zna šta da radi. Azra je rekla roditeljima, oni su je izbacili iz kuće. Sada nema gdje osim kod nas.”
Sjeo sam za stol, glava mi je bila teška. Sjetio sam se svog oca, kako je bio strog prema meni, kako nikad nije pokazivao slabost. Je li ovo trenutak kad moram biti kao on?
Ušao sam u sobu. Amar je sjedio na krevetu, glavu zabio među dlanove. Azra je plakala tiho, gotovo nečujno. “Tata…” prošaptao je Amar.
“Šta ste to uradili? Jeste li svjesni šta ste napravili? Kako ste mogli biti tako neodgovorni?” vikao sam, glas mi je odjekivao zidovima.
Azra je podigla pogled: “Gospodine Faruk, nemamo gdje… Moji roditelji su me izbacili… Molim vas…”
Nisam mogao gledati u nju. Osjećao sam bijes, ali i strah — strah od onoga što će selo reći, što će reći moji prijatelji iz kafane, što će reći rodbina iz Hrvatske koja dolazi svako ljeto.
“Ne mogu ovo! Ne mogu! Oboje ćete otići odavde večeras! Neću da mi se kuća pretvori u ruglo!” viknuo sam i zalupio vratima.
Lejla je potrčala za mnom: “Babo! Molim te! Nemoj to raditi! Amar je tvoj sin! Azra nema nikoga!”
Ali nisam slušao. Bio sam tvrdoglav kao moj otac. Te noći sam ih izbacio iz kuće. Gledao sam ih kako stoje na kiši ispred ulaza, s jednom torbom i Azrom koja drži ruku na stomaku. Lejla je plakala i grlila ih oboje.
Sanela me gledala s prezirom: “Faruk, jednog dana ćeš požaliti ovo što si napravio.” Nisam odgovorio.
Prošli su dani. U selu su počele kružiti priče. Ljudi su me gledali ispod oka u trgovini, šaptali iza leđa. Počeo sam izbjegavati kafanu. Sanela nije pričala sa mnom danima. Lejla me gledala kao stranca.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to broj koji nisam prepoznao.
“Halo?”
“Gospodine Faruk? Ovdje doktorica Ivana iz bolnice u Zenici. Vaš sin Amar i Azra su kod nas. Azra je imala komplikacije s trudnoćom. Trebali biste doći odmah.”
Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sanela i ja smo sjeli u auto i vozili kroz noćnu kišu do bolnice. U čekaonici sam zatekao Amara kako sjedi sav slomljen.
“Tata… Izgubit ćemo bebu… Sve je moja krivica… Trebao sam te poslušati…” plakao je kao dijete.
Sjeo sam pored njega i prvi put nakon dugo vremena zagrlio sina. Osjetio sam kako mi srce puca od tuge i krivnje.
Doktorica Ivana nam je prišla: “Azra će biti dobro, ali morat će ostati nekoliko dana pod nadzorom. Beba je još uvijek u opasnosti, ali ima nade.”
Te noći ostali smo svi zajedno u bolnici. Sanela je držala Azru za ruku, Lejla je donijela pokrivač iz auta. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam da smo opet obitelj.
Kad smo se vratili kući, rekao sam Amaru: “Sine, pogriješio si — ali i ja sam pogriješio još više. Kuća nije kuća bez tebe i tvoje obitelji. Vratite se kući.” Azra me pogledala kroz suze: “Hvala vam, gospodine Faruk.” Nisam mogao ništa reći — samo sam ih zagrlio.
Danas Azra i Amar imaju malu djevojčicu, Emu. Kuća nam je puna smijeha i plača, ali i dalje osjećam težinu onih dana kad sam ih izbacio na ulicu.
Ponekad sjedim navečer uz prozor i pitam se: Koliko nas ponos može koštati? I jesmo li spremni oprostiti sebi prije nego što tražimo oprost od drugih?