Kad Nitko Ne Čeka: Između Oprostaja i Zaborava

“Dario, spremni ste za otpust. Jeste li javili nekome da dođe po vas?” upitala me sestra Ivana, dok je njezin pogled klizio preko papira. U tom trenutku, tišina je bila glasnija od bilo kakvog odgovora. Samo sam slegnuo ramenima, osjećajući kako mi se grlo steže. Nije bilo nikoga. Moj mobitel je bio tih već danima, osim poruka iz banke i reklama za dostavu hrane. Nitko iz moje obitelji nije pitao kada ću kući, nitko nije pitao kako sam.

Sjedio sam na rubu bolničkog kreveta, gledajući kroz prozor na sivilo zagrebačkog jutra. Sjećanja su navirala poput bujice: majka koja mi je uvijek spremala doručak, otac koji je šutio, ali je uvijek bio tu kad bi mi nešto trebalo. Sestra Ana, koja je otišla u Njemačku i od tada se javljala samo za blagdane. I ja, koji sam mislio da sam dovoljno jak da sve podnesem sam.

“Dario, hoćete li da vam naručimo taksi?” Ivana je bila strpljiva, ali i ona je imala druge pacijente. “Možda… možda još malo pričekam,” promrmljao sam, nadajući se da će se vrata otvoriti i da će netko od mojih ući, nasmijati se i reći: “Ma gdje si ti nama, ajde idemo kući!” Ali vrata su ostala zatvorena.

Dok sam hodao prema izlazu, osjećao sam se kao stranac u vlastitom životu. U taksiju sam gledao kroz prozor, prepoznajući ulice, ali osjećajući se kao da ih prvi put vidim. Kad sam stigao pred zgradu, susjeda Ružica me dočekala na stubištu. “Dario, čula sam što ti se dogodilo. Ako ti što treba, samo reci.” Zahvalio sam joj, ali nisam imao snage za razgovor.

Stan je bio hladan i tih. Na stolu su još stajale neotvorene koverte i šalica kave koju sam ostavio onog jutra kad sam završio u bolnici. Sjeo sam na kauč i pustio suze da teku. Nisam plakao zbog moždanog udara, već zbog praznine koja me dočekala.

Navečer sam nazvao sestru Anu. “Ana, izašao sam iz bolnice.” S druge strane tišina, pa uzdah. “Znam, mama mi je javila. Nisam mogla doći, znaš kako je s poslom ovdje…” “Znam,” prekinuo sam je. “Samo sam htio da znaš.” “Dario, nemoj mi zamjeriti, stvarno…” Glas joj je drhtao. “Sve je u redu,” slagao sam i prekinuo poziv.

Sljedećih dana pokušavao sam se vratiti rutini. Odlazio sam na terapije, gledao televiziju, kuhao jednostavna jela. Ali svaki put kad bih čuo korake na hodniku, nadao sam se da će netko pokucati. Nitko nije pokucao.

Jednog dana, dok sam sjedio na klupi ispred zgrade, prišao mi je otac. Nisam ga vidio mjesecima. “Dario…” rekao je tiho. “Znam da nisam bio dobar otac. Nisam znao kako ti prići. Kad sam čuo što ti se dogodilo… nisam znao što da radim.” Pogledao sam ga, tražeći riječi. “Tata, samo sam htio da dođeš. Da pitaš kako sam.” Sjeo je pored mene, poguren. “Znaš, kad je tvoja majka umrla, sve se raspalo. Ana je otišla, ja sam se zatvorio u sebe. Nisam znao kako dalje.”

Dugo smo šutjeli. Onda sam mu rekao: “Možda je vrijeme da pokušamo opet. Da budemo obitelj, koliko god možemo.” Otac je klimnuo glavom, a u očima su mu zasjale suze koje nikad prije nisam vidio.

Te večeri nazvala me Ana. “Tata mi je rekao da ste razgovarali. Dario, žao mi je. Znam da sam pobjegla. Bojala sam se svega što nas je snašlo.” “Ana, i ja sam bježao. U posao, u šutnju. Možda smo svi pogriješili.” “Možda još nije kasno da popravimo stvari?” pitala je tiho.

Počeli smo se češće čuti. Otac je dolazio na kavu, Ana je slala slike iz Njemačke. Nije bilo lako, ali svaki razgovor bio je korak prema oprostu.

Jedne nedjelje, dok smo sjedili za stolom, otac je rekao: “Možda nismo savršena obitelj, ali još uvijek smo obitelj.” Pogledao sam ih i prvi put nakon dugo vremena osjetio toplinu u grudima.

Ali ponekad, kad ostanem sam, pitam se: Što nas tjera da šutimo kad najviše trebamo jedni druge? I koliko puta možemo oprostiti prije nego što zaboravimo kako voljeti?