Kad me sin pozvao: Istina o mojoj bivšoj svekrvi koju nisam željela čuti
“Mama, možeš li doći danas? Moram ti nešto reći. Važno je.” Glas mog sina Ivana bio je tih, napet, kao da mu je svaka riječ težila tonu. Stajala sam nasred kuhinje, s rukama mokrim od suđa, i srce mi je počelo brže kucati. Nije bio tip koji dramatizira, a pogotovo ne kad zove usred radnog dana.
“Ivane, što se dogodilo? Je li sve u redu s Anjom i djecom?”
“Nije ništa s njima… Radi se o baki Mariji. Možeš li doći?”
Baka Marija. Moja bivša svekrva. Žena koju nisam vidjela otkako sam se razvela od njenog sina prije sedam godina. Žena čiji me pogled znao presjeći do kosti, čije su riječi uvijek bile kao hladan tuš. Sjećam se njenih komentara: “Jelena, nisi ti za našu obitelj. Moj Marko zaslužuje bolje.” I sada, nakon toliko godina tišine, moj sin me zove zbog nje.
Sjedila sam u autu na parkingu ispred Ivanove zgrade i gledala u vlastite ruke na volanu. Prsti su mi drhtali. Nisam znala što očekivati. Kad sam ušla u stan, Ivan me dočekao na vratima, lice mu je bilo zabrinuto.
“Mama, sjedi… Moram ti nešto reći prije nego što je vidiš. Baka je bolesna. Liječnici kažu da nije ostalo puno vremena. Zvala je mene, ali tražila je tebe. Rekla je da mora razgovarati s tobom.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Zašto bi ona mene zvala? Nakon svega?”
Ivan je slegnuo ramenima. “Ne znam, mama. Ali mislim da joj je stvarno stalo. Nikad je nisam vidio ovakvu.”
Ušla sam u sobu i ugledala Mariju kako leži na krevetu, sitna i krhka, s licem koje više nije imalo onu strogu crtu. Pogledala me i oči su joj zasjale suzama.
“Jelena… Hvala ti što si došla,” prošaptala je.
Nisam znala što reći. Sjedila sam na rubu kreveta, osjećajući kako mi se u prsima miješaju ljutnja i tuga.
“Što želiš od mene, Marija?”
Pogledala me dugo, pa spustila pogled na svoje ruke.
“Znam da nisam bila dobra prema tebi. Znam da sam ti zagorčala život. Ali… bila sam glupa i ponosna. Bojala sam se da ćeš mi uzeti sina, a zapravo sam ga ja izgubila svojim ponašanjem. Sad kad mi vrijeme istječe… želim ti reći istinu o svemu što se dogodilo između mene i Marka. I želim te zamoliti za oprost.”
Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. “Zašto sad? Zašto nisi to mogla reći dok smo još bili obitelj?”
Marija je uzdahnula. “Jer sam bila kukavica. Jer sam mislila da ću uvijek imati vremena popraviti stvari. Ali vrijeme mi je iscurilo kroz prste kao pijesak. Jelena, Marko te nikad nije ostavio zbog tebe… Ostavio te jer sam ga ja nagovorila. Rekla sam mu da će izgubiti sve ako ostane s tobom – obitelj, nasljedstvo, sve što smo gradili godinama. Bila sam užasno sebična i sad me to proganja svake noći.”
Osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama. Godinama sam krivila sebe za razvod, za to što nisam bila dovoljno dobra žena ni majka. Godinama sam nosila teret srama i samoće.
“Zašto mi to govoriš sada? Što želiš od mene?”
Marija je zaplakala prvi put otkad je poznajem.
“Želim da znaš istinu. I želim da oprostiš meni – ne zbog mene, nego zbog sebe. Da možeš nastaviti dalje bez tog tereta koji ti nisam imala pravo staviti na leđa.”
Ivan je stajao na vratima i gledao nas obje, zbunjen i tužan.
“Mama… Možda bi trebala poslušati baku,” rekao je tiho.
Sjedila sam tako dugo, gledajući ženu koju sam godinama mrzila iz dna duše, a sada mi je izgledala kao izgubljeno dijete koje traži zagrljaj.
“Ne znam mogu li ti oprostiti, Marija,” rekla sam iskreno. “Ali mogu pokušati. Zbog Ivana. Zbog sebe. I zbog toga što više ne želim živjeti u prošlosti.”
Marija je zatvorila oči i tiho šapnula: “Hvala ti… Hvala ti što si barem pokušala razumjeti.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o godinama koje su prošle u gorčini, o riječima koje nikad nisu izgovorene na vrijeme, o tome koliko nas ponos može koštati sreće.
Sljedećih dana dolazila sam kod Marije svaki dan. Pričale smo o svemu – o Marku, o Ivanu kad je bio mali, o stvarima koje su nas razdvajale i onima koje su nas mogle spojiti da smo bile hrabrije.
Kad je Marija umrla nekoliko tjedana kasnije, osjećala sam tugu, ali i olakšanje – kao da mi je netko skinuo kamen sa srca.
Danas često mislim na nju i pitam se: Koliko puta u životu propustimo priliku za oprost samo zato što čekamo da druga strana napravi prvi korak? I koliko nas prošlost drži zarobljenima dok ne skupimo snage reći – dosta je bilo?