Kad me muž poslao od kuće: Priča o samoći u braku

“Ne mogu više, Ivana. Treba mi malo mira. Možeš li ti i Lana otići kod tvojih na neko vrijeme?”

Te riječi odzvanjaju mi u glavi već danima. Dario ih je izgovorio hladno, bez trunke suosjećanja, dok sam drhtavim rukama ljuljala našu dvomjesečnu kćerku koja je neutješno plakala. Bilo je tri ujutro, a ja sam već treći dan zaredom bila budna gotovo cijelu noć. U stanu je mirisalo na mlijeko, pelene i umor. Dario je sjedio na rubu kreveta, gledao u pod, izbjegavao moj pogled.

“Znaš da mi je teško, Dario. I meni treba pomoć. Ne mogu sama…” prošaptala sam, ali on je samo odmahnuo rukom.

“Ivana, ja radim cijeli dan. Dolazim kući i ne mogu se odmoriti. Stalno plače, ti si nervozna… Ne znam više što da radim. Samo… idi kod svojih na par tjedana. Treba mi pauza.”

Osjećala sam se kao da me netko gurnuo niz stepenice. Nisam imala snage ni plakati. Samo sam šutjela, gledala Lanu kako mi steže prst svojim sićušnim ručicama. Sutradan sam spakirala najnužnije stvari, uzela kolica i krenula prema tramvajskoj stanici. Kiša je padala, nebo je bilo sivo, a ja sam osjećala da mi se život raspada.

Moji roditelji su me dočekali s osmijehom, ali i zabrinutošću u očima. Mama je odmah uzela Lanu u naručje, a tata mi je skuhala čaj. “Što se dogodilo, Ivana?” pitala je tiho, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u prazno.

“Dario kaže da mu treba pauza. Da ne može više. Da smo mu previše…” glas mi je zadrhtao, suze su same krenule.

Mama me zagrlila, ali nisam osjećala olakšanje. Osjećala sam se kao teret. Kao da sam podbacila kao žena, kao majka, kao kćerka. Svi su očekivali da ću biti snažna, da ću sve izdržati. Ali ja sam pucala iznutra.

Prvih nekoliko dana kod roditelja bila sam poput sjene. Lana je plakala, ja sam plakala s njom. Mama je pokušavala pomoći, ali nisam mogla pobjeći od osjećaja srama. Što će reći susjedi? Da me muž izbacio? Da nisam dovoljno dobra? Da sam ga otjerala svojim nervozama i nesigurnostima?

Jedne večeri, dok sam uspavljivala Lanu, tata je tiho ušao u sobu. Sjeo je na rub kreveta i dugo šutio. “Znaš, Ivana… Kad sam ja bio mlad, i meni je bilo teško. Tvoja mama i ja smo se znali posvađati, ali nikad nije palo na pamet da je pošaljem od kuće. Brak je borba, ali i odgovornost. Dario je pogriješio. Nije do tebe.”

Te riječi su mi prvi put donijele tračak utjehe. Možda stvarno nije do mene? Možda nisam sama kriva što sam iscrpljena, što ne mogu biti nasmijana i savršena svaki dan?

Dani su prolazili. Dario se rijetko javljao. Poslao bi poruku: “Kako je Lana?” ili “Jesi li dobro?”, ali nikad nije pitao kako se JA osjećam. Počela sam sumnjati da ga uopće zanima. Jedne večeri, dok sam gledala stare slike s našeg vjenčanja, osjetila sam bijes. Gdje je nestao onaj čovjek koji mi je obećavao da će biti uz mene u dobru i zlu? Gdje je nestala ona sigurnost koju sam osjećala kad me držao za ruku?

Jednog dana, dok sam šetala s Lanom po parku, srela sam staru prijateljicu, Mirelu. “Ivana! Pa gdje si ti? Nisi se javljala mjesecima!”

Nisam znala što da kažem. Osjetila sam sram. Ali Mirela je bila uporna. Sjeli smo na klupu, a ja sam joj ispričala sve. Plakala sam pred njom kao dijete. Ona me zagrlila i rekla: “Nisi ti kriva. Znaš koliko žena prolazi kroz isto? Samo o tome šutimo. Svi glumimo savršene brakove, a iznutra trunemo. Moraš misliti na sebe i Lanu. Ako on ne zna biti muž i otac, ti moraš biti jaka zbog nje.”

Te riječi su mi otvorile oči. Počela sam razmišljati o sebi, o tome što želim. Nisam željela biti žrtva. Nisam željela da Lana odrasta uz majku koja šuti i trpi. Počela sam razgovarati s mamom, s prijateljicama, čak sam otišla i kod psihologinje u Domu zdravlja. Prvi put sam priznala sebi da sam slomljena, ali i da imam pravo na pomoć.

Nakon mjesec dana, Dario je nazvao. “Možeš li se vratiti? Mislim da sam pretjerao. Nedostajate mi.” Glas mu je bio tih, nesiguran. Nisam odmah odgovorila. Prvi put sam osjetila da imam izbor. Da mogu reći NE.

“Dario, ne mogu se vratiti dok ne razgovaramo ozbiljno. Ne želim više biti sama u ovom braku. Ili ćemo biti partneri, ili nećemo biti ništa.”

Nastala je tišina. Osjetila sam kako mi srce lupa, ali nisam popustila. Bila sam odlučna. Zbog sebe, zbog Lane.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, još uvijek živim kod roditelja. Dario dolazi vidjeti Lanu, trudimo se razgovarati, ali ništa više nije isto. Još uvijek ne znam što će biti s našim brakom. Ali znam jedno: više nikad neću pristati biti sama dok sam u braku. Zaslužujem više. I Lana zaslužuje majku koja se ne boji reći što osjeća.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena šuti i trpi, misleći da je sramota priznati da smo same iako smo u braku? Je li moguće ponovno vjerovati kad te najbliži iznevjeri? Što biste vi napravili na mom mjestu?