Kad mama kaže: ‘Dolaze rodbina’ – Odluka koja mi je promijenila život

“Ajla, nemoj mi reći da opet nećeš biti tu kad dođu!” Mamim glas parao je tišinu kuhinje, dok sam rezala luk za ručak. Ruke su mi drhtale, a oči pekle – ne samo od luka, nego od onog poznatog osjećaja stida i nelagode. “Mama, ne znam… Znaš da ne volim ta okupljanja. Uvijek ista pitanja, uvijek ista očekivanja.”

“Ajla, oni su ti rodbina! Ne možeš cijeli život bježati od njih. Šta će reći ljudi?”

To pitanje – šta će reći ljudi – odzvanjalo je u mojoj glavi još od djetinjstva. U našem selu kod Jajca, gdje se svaka vijest širi brže od vjetra, nije bilo mjesta za slabosti, pogreške ili drugačije izbore. Svi su znali sve o svakome, ili su barem tako mislili.

Ali ovaj put, nešto se u meni prelomilo. Možda zato što sam napunila trideset i još uvijek nisam imala ni muža ni djecu, a možda zato što sam bila umorna od skrivanja. “Dobro, mama. Ostat ću. Ali ovaj put neću šutjeti.”

Mama me pogledala kao da sam joj upravo rekla da ću prodati kuću i otići u Australiju. “Ajla, nemoj praviti scene. Samo budi pristojna.”

Dan okupljanja došao je brže nego što sam željela. Miris pite i pečenog mesa širio se kućom, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Prva je stigla tetka Sanela sa svojim mužem i dvoje djece. “Ajla, bona, kad ćeš ti nama dovesti nekoga? Evo, Amra već ima troje!”

Nasmiješila sam se kiselo i pogledala prema prozoru. “Tetka, možda jednog dana.”

Zatim je došao amidža Jasmin sa ženom i sinom. On je uvijek bio najglasniji za stolom. “Ajla, čujem da si opet promijenila posao? Šta ti fali državnoj službi? Tamo si sigurna, a ne ovo tvoje pisanje po novinama!”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Amidža, meni je pisanje važno. To je ono što volim.”

Svi su zašutjeli na trenutak, a onda je tetka Amra slegnula ramenima: “Samo ti piši, ali znaš da se od toga ne živi kod nas.”

Sjedili smo za stolom, jeli i smijali se na silu. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući. Pogledi su mi bježali prema vratima, ali ovaj put nisam ustala i otišla kao prije.

Kad je došao red na mene da pričam o sebi, duboko sam udahnula. “Znam da vas sve zanima kad ću se udati i imati djecu. Znam da mislite da nešto nije u redu sa mnom jer imam trideset i još uvijek živim s mamom. Ali ja nisam nesretna. Volim svoj posao, volim svoj život – čak i ako nije onakav kakav vi očekujete.”

Nastao je muk. Mama me gledala širom otvorenih očiju, tetke su šaputale jedna drugoj.

Amidža Jasmin je prvi progovorio: “Ajla, niko ti ne želi loše. Samo želimo da budeš sretna.”

“Ali ja jesam sretna! Samo što vaša sreća nije isto što i moja!” glas mi je zadrhtao.

Tetka Sanela je slegnula ramenima: “Nek’ ti je sa srećom, dijete moje. Samo znaj – život brzo prođe.”

Nakon ručka svi su otišli u dnevnu sobu na kafu i kolače. Mama me povukla za rukav u kuhinju.

“Šta ti bi? Zar nisi mogla šutjeti? Sad će svi pričati kako si čudna!”

“Mama, zar nije vrijeme da prestanemo živjeti zbog tuđih jezika? Zar nije vrijeme da budem ono što jesam?”

Pogledala me dugo i teško uzdahnula. “Možda si ti u pravu… ali ja ne znam drugačije.”

Te večeri sjedila sam sama na balkonu i gledala svjetla sela kako trepere u daljini. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.

Možda će me osuđivati još dugo, možda nikad neću ispuniti njihova očekivanja – ali barem sam ovaj put bila iskrena prema sebi.

Pitam se: Koliko nas još živi tuđe živote iz straha od onoga što će reći ljudi? I kad ćemo napokon imati hrabrosti biti svoji?