Kad mama kaže: “Dolaze gosti!” – Priča o povratku i suočavanju s prošlošću

“Dolaze gosti!” – mamim glas je bio oštar, gotovo zapovjedan, kao da najavljuje oluju, a ne običan posjet. Stajala sam nasred tramvajske stanice u Zagrebu, mobitel mi je drhtao u ruci, a srce mi je već počelo ubrzano lupati. “Nadam se da ćeš doći ranije, da pomogneš oko svega,” nastavila je, ne ostavljajući prostora za odgovor. Zrak oko mene postao je težak, kao da me pritišće nevidljiva ruka prošlosti.

Nikada nisam voljela ta okupljanja u našoj staroj kući u Gornjoj Dubravi. Svaki put kad bih kročila na prag, osjećala sam se kao uljez. Tata bi sjedio za stolom, šutljiv i namrgođen, dok bi mama nervozno šuškala po kuhinji, a sestra Ivana bi me gledala s onim svojim prezirnim osmijehom. “Opet si došla iz grada, a? Misliš da si bolja od nas?” znala bi dobaciti, a ja bih progutala knedlu i povukla se u sobu.

Ali ovaj put nešto je bilo drugačije. Možda zato što sam napunila trideset i više nisam htjela bježati. Možda zato što sam umorna od toga da stalno nosim teret tuđih očekivanja i vlastite krivnje. Sjetila sam se zadnjeg puta kad sam otišla ranije s jednog takvog ručka – mama je plakala, tata je vikao, a Ivana me optužila da sam sebična. “Možda je vrijeme da ostanem do kraja,” pomislila sam dok sam ulazila u autobus za selo.

Kuća je mirisala na svježe pečeni kruh i nešto što me podsjetilo na djetinjstvo – možda sarma ili grah. Mama je već bila u kuhinji, lice joj crveno od pare i stresa. “Ajde, operi ruke i pomozi mi s kolačima,” rekla je bez pozdrava. Pogledala sam je – bore oko očiju bile su dublje nego prošle godine. “Mama, mogu li ti prvo skuhati kavu? Izgledaš umorno.” Zastala je na trenutak, iznenađena mojom ponudom nježnosti. “Može… hvala ti, Ana,” tiho je rekla.

Dok sam kuhala kavu, Ivana je ušla u kuhinju s dvoje djece koja su odmah počela trčati oko stola. “Pazi na njih!” viknula je mami, kao da ja ne postojim. “Ivana, mogu ja pričuvati Luku i Saru dok ti pomogneš mami,” ponudila sam. Pogledala me sumnjičavo. “Stvarno? Ti?”

“Stvarno,” odgovorila sam mirno. Djeca su me gledala kao čudo – nisu me često viđali. Povela sam ih van na dvorište, gdje smo brali trešnje i smijali se dok su mi pričali o školi i prijateljima. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam toplinu prema ovom mjestu.

Kad su gosti stigli – tetka Ruža iz Mostara s mužem i stric Zoran iz Osijeka – atmosfera se odmah promijenila. Svi su sjedili za stolom, pričali glasno, smijali se i prepričavali stare anegdote. Ali ispod površine osjećala se napetost – tata je šutio više nego inače, mama je stalno gledala na sat, a Ivana je nervozno preslagivala tanjure.

“Ana, kad ćeš ti već jednom naći nekog normalnog dečka?” upitala je tetka Ruža uz smijeh koji nije bio nimalo topao. Svi su se okrenuli prema meni. Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Možda kad prestanete pitati svaki put kad dođem,” odgovorila sam tiho, ali odlučno.

Tata je odložio vilicu i pogledao me ispod obrva. “Uvijek moraš biti drugačija, a? Nikad nisi znala šutjeti kad treba.”

“Možda zato što sam umorna od šutnje,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. U sobi je nastala tišina koju su prekinuli samo dječji glasovi iz dvorišta.

Mama je pokušala promijeniti temu: “Ivana, kako Luka u školi?” ali Ivana nije odgovorila – gledala je mene s mješavinom bijesa i tuge.

Kasnije te večeri, dok smo prali suđe nas dvije same u kuhinji, Ivana je progovorila: “Znaš li koliko mi je teško bilo ovdje bez tebe? Svi su uvijek govorili: ‘Ana će uspjeti, Ana će otići.’ A ja? Ja sam ostala ovdje s njima.”

Stajala sam nijema, sapunica mi je klizila niz ruke. “Ivana… nisam znala da se tako osjećaš.”

“Naravno da nisi znala! Nikad nisi pitala!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Žao mi je… stvarno mi je žao.” Po prvi put nakon mnogo godina zagrlile smo se bez riječi.

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako vjetar nosi miris pokošene trave kroz otvoren prozor i razmišljala o svemu što smo prešutjele godinama – o tatinoj grubosti, maminoj šutnji, Ivaninoj ljubomori i mojoj potrebi za bijegom.

Ujutro smo svi zajedno doručkovali za istim stolom. Mama se smiješila dok nam je točila kavu. Tata je prvi put pitao: “Ana, kako ti ide na poslu?” Bio je to mali korak, ali za mene ogroman.

Kad sam odlazila natrag za Zagreb, mama me zagrlila čvrsto kao nikad prije. Ivana mi je mahnula s praga dok su Luka i Sara trčali oko nje.

Dok sam sjedila u autobusu i gledala kroz prozor kako selo nestaje iza mene, pitala sam se: Je li moguće oprostiti prošlost? Možemo li ikada zaista postati obitelj kakvu želimo ili ćemo zauvijek ostati zatočenici svojih rana?