Kad majčinstvo zaboli: Ispovijest Mire iz Sarajeva

“Zar je ovo sve što mi je ostalo?” šapnula sam sebi dok sam gledala kroz prozor na kišni sarajevski dan. Zvuk kapljica na staklu bio je jedina muzika u mom stanu otkako je i najmlađa, Lejla, otišla studirati u Zagreb. Prije samo nekoliko mjeseci, kuća je bila puna smijeha, mirisa pite i galame oko toga tko će prvi u kupaonicu. Sad, svaki kutak odzvanja tišinom.

Telefon zazvoni. Pogledam ekran – Jasmin. Moj najstariji sin, sada već otac dvoje djece u Mostaru. “Mama, jesi dobro?” pita me, ali u njegovom glasu osjećam žurbu. “Dobro sam, sine. Samo malo umorna,” lažem, ne želeći ga opterećivati svojim osjećajem praznine. “Znaš da uvijek možeš doći kod nas,” dodaje, ali znam da to nije rješenje. Ne želim biti teret svojoj djeci.

Sjećanja naviru. Sjetim se dana kad sam se udala za Amira. Bio je rat, granate su padale, ali mi smo vjerovali u ljubav i budućnost. Prvo dijete, Jasmin, rodio se u podrumu bolnice. Držala sam ga čvrsto dok su vani odjekivali rafali. Obećala sam sebi da ću ih uvijek štititi, bez obzira na sve.

Godine su prolazile u trci između posla u školi i kućanskih obaveza. Amir je radio na građevini, često po nekoliko mjeseci van Sarajeva. Djeca su rasla, a ja sam bila njihova stijena – uvijek tu, uvijek spremna žrtvovati svoje snove za njihovu sreću. Nisam završila fakultet jer je trebalo platiti račune i kupiti knjige za školu. “Ima vremena za mene,” govorila sam sebi.

Ali vrijeme je prošlo. Amir je prije pet godina umro od srčanog udara. Djeca su odrasla i otišla. Ostala sam sama sa zidovima koji pamte svaki njihov osmijeh i svaku moju suzu.

Jedne večeri, dok sam slagala Lejlino pismo iz Zagreba, zazvonilo je na vratima. Otvorila sam – ispred mene stoji moja sestra Sanja s kesom punom kolača.

“Miro, ne možeš ovako!” uzviknula je čim je kročila unutra. “Svi vide da si se povukla u sebe. Dođi kod mene na selo, pomoći će ti promjena.”

“Ne mogu ostaviti ovaj stan… Ovdje su svi moji uspjesi i porazi,” odgovorila sam tiho.

Sanja me zagrlila. “Ali gdje si ti u svemu tome? Kad si zadnji put nešto napravila samo za sebe?”

Nisam znala odgovoriti. Kad su djeca bila mala, nisam imala vremena ni za kafu s prijateljicama. Sad imam vremena napretek, ali ne znam što bih s njim.

Počela sam pisati dnevnik. Prva rečenica bila je: “Tko sam ja bez njih?” Svaki dan bih zapisivala sitnice – miris jutarnje kafe, zvuk tramvaja, osjećaj praznog kreveta pored mene.

Jednog dana Jasmin me nazvao: “Mama, Lejla ima problema na fakultetu. Možeš li joj pomoći?” Osjetila sam kako mi srce brže kuca – napokon prilika da budem korisna! Otišla sam kod Lejle u Zagreb i provela s njom tjedan dana. Pomogla sam joj oko ispita, kuhala joj omiljene sarajevske specijalitete i slušala njene brige o budućnosti.

Na povratku kući shvatila sam nešto važno – moja djeca me još trebaju, ali na drugačiji način. Više nisam njihova stijena; sada sam im oslonac iz daljine.

Počela sam volontirati u lokalnom domu za starije osobe. Tamo sam upoznala Nadu, ženu koja je izgubila sina u ratu i nikada nije preboljela taj gubitak. Zajedno smo plakale i smijale se pričama iz prošlosti.

Jedne večeri sjela sam pred ogledalo i pogledala sebe u oči. “Vrijeme je da pronađeš Miro kakva si bila prije nego što si postala majka,” rekla sam sebi naglas.

Počela sam učiti francuski online – uvijek sam sanjala o Parizu. Prijavila sam se na kurs slikanja i upoznala grupu žena koje su također tražile novi smisao nakon što su im djeca otišla od kuće.

Ipak, svake noći prije spavanja pogledam slike djece na zidu i pitam se: Jesam li im dala previše? Jesam li zaboravila sebe dok sam ih pokušavala zaštititi od svijeta?

Ponekad me uhvati tuga kad shvatim da više nikad neću biti potrebna kao nekad. Ali onda se sjetim Lejlinog osmijeha kad joj kažem da vjerujem u nju ili Jasminove poruke: “Mama, hvala ti na svemu.” Tada shvatim da ljubav ne nestaje – samo mijenja oblik.

Možda nisam više centar njihovih svjetova, ali još uvijek mogu biti centar svog vlastitog.

Pitam vas: Koliko nas žena zaboravi sebe dok pokušava biti savršena majka? I kad djeca odu – kako ponovno pronaći smisao?