Kad ljubav zakuca na vrata u šezdesetoj: Moj drugi brak i cijena sreće

“Zar ti nije dosta, mama? Šta ti fali sama?” Ivana je vikala iz kuhinje dok sam pokušavala pronaći mirnu riječ. “Nije ti on potreban, imaš nas!” dodala je, a njene riječi su mi odzvanjale u glavi kao udarci čekića. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Srce mi je lupalo kao da imam dvadeset, a ne šezdeset godina.

Nikada nisam mislila da ću se ponovno udavati. Moj prvi muž, Stjepan, umro je prije deset godina. Djeca su odrasla, unuci trčkaraju po stanu vikendom, a ja sam godinama bila sama. Onda je došao Željko. Upoznali smo se na autobusnoj stanici, čekajući liniju za Jarun. Smijali smo se glupim vicevima i pričali o mladosti, o filmovima iz osamdesetih, o tome kako su nekad ljudi imali više vremena jedni za druge. Nisam ni primijetila kad sam počela čekati te susrete više nego išta drugo.

Kad me Željko zaprosio, osjećala sam se kao djevojčica. Prijateljice su mi govorile: “Bravo, Ana! Život nije gotov u šezdesetoj!” Ali moja djeca nisu dijelila to oduševljenje. Ivana i sin Mario gledali su me kao da sam izdala uspomenu na njihovog oca. “Što će selo reći?” pitala je susjeda Mara kad sam joj priznala da planiram vjenčanje. “Nije ti to pametno, Ana. Ljudi će pričati…”

Ali nisam marila za selo ni za priče. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo. Željko je bio pažljiv, donosio mi cvijeće s tržnice, kuhao večere i slušao moje priče o prošlosti. No, kako se bližio dan vjenčanja, tako su rasle i tenzije u kući.

“Mama, on samo traži nekoga tko će ga paziti kad ostari!” Mario je bio uporan. “A što ako ti uzme stan? Što ako te prevari? Znaš li ti išta o njegovoj prošlosti?”

Znala sam sve što trebam znati. Željko je bio udovac, imao je sina u Njemačkoj koji ga rijetko zove. Bio je usamljen kao i ja. Ali moji nisu vjerovali njegovim riječima.

Vjenčanje je bilo skromno, samo nekoliko prijatelja i rodbine. Ivana nije došla. Mario je sjedio u zadnjem redu, mršteći se cijelo vrijeme. Kad smo Željko i ja izgovorili sudbonosno “da”, osjetila sam olakšanje – ali i težinu pogleda svoje djece.

Prvih nekoliko mjeseci bilo je lijepo. Željko i ja smo putovali do Plitvica, šetali Maksimirom, gledali stare jugoslavenske filmove navečer uz čaj. Ali svaki put kad bih nazvala Ivanu ili Marija, razgovor bi završio svađom.

“Ne mogu vjerovati da si nas zamijenila za nekog stranca!” vikala bi Ivana.

“Nisam vas zamijenila! Samo želim biti sretna!” odgovarala bih kroz suze.

Počela sam se pitati jesam li pogriješila. Željko je primijetio moju tugu.

“Ana, ne mogu ti zamijeniti djecu. Ali mogu ti biti prijatelj i muž. Ne tražim ništa osim tvog osmijeha,” rekao bi dok bi mi stiskao ruku.

Ali osmijeh je sve češće nestajao s mog lica. Djeca su prestala dolaziti nedjeljom na ručak. Unuci su mi slali poruke preko mobitela, ali nisam ih viđala kao prije. Susjedi su počeli šaptati iza leđa kad bih prolazila kroz haustor.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Ivanom preko telefona, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. Željko je izašao za mnom.

“Ana, ako želiš da odem… Ako misliš da će ti biti lakše bez mene…”

Pogledala sam ga kroz suze. “Ne želim da odeš. Samo… Ne znam kako da pomirim sve ovo. Osjećam se kao da gubim djecu zbog tebe, a ne želim izgubiti ni njih ni tebe.”

Zagrlio me čvrsto i šutjeli smo dugo.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam izbjegavati pozive djece jer nisam imala snage za nove rasprave. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu – previše stara za nove početke, a previše živa da bih odustala od sreće.

Jednog dana stigla mi je poruka od Ivane: “Mama, ako želiš birati njega umjesto nas, nemoj nas više zvati.” Srce mi se slomilo na tisuću komadića.

Željko je pokušavao sve – donosio mi doručak u krevet, predlagao izlete, ali ja sam tonula sve dublje u tugu. Počela sam sumnjati u sebe: Jesam li sebična? Jesam li loša majka?

Na kraju sam odlučila otići kod psihologinje u Dom zdravlja na Knežiji. Ispričala sam joj sve – od smrti Stjepana do novih svađa s djecom.

“Ana,” rekla mi je tiho, “djeca često ne znaju kako prihvatiti promjene kod roditelja. Ali vi imate pravo na svoju sreću. Niste loša majka zato što želite ljubav u starosti.”

Te riječi su mi dale snagu da nastavim dalje.

Polako sam počela graditi mostove s djecom – slala im poruke bez pritiska, slala slike unucima, pitala ih za savjete oko svakodnevnih stvari. Trebalo je vremena, ali malo po malo počeli su odgovarati.

Danas još uvijek nije sve savršeno – Ivana i dalje ne dolazi često, Mario me još uvijek gleda sumnjičavo kad dođe na kavu. Ali Željko i ja smo zajedno i svaki dan pokušavamo pronaći male trenutke sreće.

Ponekad se pitam: Je li moguće biti sretan kad svi oko tebe očekuju da živiš samo za njih? Jesam li sebična što želim ljubav u godinama kad većina misli da je kasno za nove početke?

Što vi mislite – ima li pravo žena u šezdesetoj tražiti svoju sreću ili bi trebala živjeti samo kroz svoju djecu?