Kad ljubav zaboli: Priča o hrabrosti jedne majke

“Nisi ti za mog sina, Amra! Pogledaj na šta si ga svela!” glas Safije, Adnanove majke, odzvanjao je kroz stan dok sam drhtavim rukama držala nalaz s ultrazvuka. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Adnan je sjedio na rubu kreveta, šutio, gledao u pod. Nisam mogla vjerovati da je ovo moj život – moj muž, moja svekrva, i ja između njih, sama kao nikad prije.

“Adnane, reci nešto…” prošaptala sam, nadajući se da će me pogledati, uzeti za ruku, reći da ćemo sve proći zajedno. On je samo odmahnuo glavom.

“Ne znam, Amra… Nisam spreman na ovo. Nisam znao da će biti ovako teško. Mama je u pravu, možda smo požurili.”

U tom trenutku, osjećala sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Udala sam se za Adnana s devetnaest godina, protiv volje mojih roditelja iz Travnika. Oni su govorili da je Sarajevo veliki grad, da ću biti izgubljena među tuđim ljudima. Ali ja sam vjerovala u ljubav. Vjerovala sam njemu.

Prvi mjeseci braka bili su puni smijeha i planova. Sanjali smo o kući na Ilidži, o vikendima na Bjelašnici, o djeci koja će trčati po dvorištu. Kad sam ostala trudna, Adnan je bio presretan. Kupovao je plišane medvjediće i pričao svima kako će biti najbolji otac na svijetu.

A onda je došao taj dan u bolnici Koševo. Liječnica mi je nježno stavila ruku na rame i rekla: “Amra, vaše dijete ima urođenu srčanu manu. Morat ćemo pratiti trudnoću i pripremiti se za operaciju odmah nakon poroda.”

Nisam ni stigla zaplakati. Samo sam gledala u Adnana, tražeći snagu u njegovim očima. Ali on je već tada počeo nestajati.

Safija je preuzela kontrolu nad našim životima. Svaki dan je dolazila s novim savjetima: “Trebaš piti čajeve od koprive! To ti je sve od tvoje strane familije! Kod nas ovakvih bolesti nije bilo!” Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.

Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati pored Adnana koji je okrenuo leđa prema meni, čula sam ga kako šapuće na telefon: “Ne znam šta da radim, mama… Ne mogu više ovako.”

Sljedećih tjedana postalo je jasno da više nisam dobrodošla. Safija je počela dovoditi svoje prijateljice koje su me gledale s visine i šaptale iza leđa: “Jadna ona… Ko zna šta je radila dok nije bila s Adnanom.” Osjećala sam se kao predmet sažaljenja i prezira.

Moji roditelji su zvali svaki dan. “Amra, dođi kući. Nisi sama. Tvoj otac i ja ćemo ti pomoći.” Ali nisam htjela odustati. Nisam htjela priznati poraz.

Kad sam ušla u deveti mjesec trudnoće, Adnan mi je rekao: “Možda bi bilo bolje da odeš kod svojih dok ne rodiš. Ovdje ti nije dobro za živce.” Osjetila sam hladnoću u njegovom glasu koju nikad prije nisam čula.

Spakirala sam nekoliko stvari i otišla u Travnik. Mama me dočekala suznih očiju i zagrlila kao da me nikad neće pustiti. Tata je šutio, ali sam vidjela ponos u njegovom pogledu kad mi je rekao: “Ti si naša hrabra djevojka.”

Porod je bio težak. Mala Hana rodila se s teškom srčanom manom i odmah su je prebacili na intenzivnu njegu u Sarajevu. Ležala sam sama u bolničkoj sobi, gledala kroz prozor i molila Boga da mi ne uzme dijete.

Adnan nije došao. Poslao je poruku: “Žao mi je, Amra. Ne mogu ovo izdržati.” Safija mi nije ni čestitala.

Dani su prolazili sporo. Svaki dan sam išla iz Travnika u Sarajevo da budem uz Hanu. Medicinske sestre su me tješile: “Bit će ona borac kao ti.”

Jednog dana, dok sam sjedila pored Haninog kreveta, prišla mi je doktorica Selma: “Amra, vaša kćerka ima šansu ako skupimo novac za operaciju u Zagrebu.”

Nisam imala ništa osim volje da se borim za svoje dijete. Pokrenula sam humanitarnu akciju preko Facebooka. Ljudi iz cijele Bosne i Hrvatske su se javljali – neki su slali novac, neki riječi podrške.

Adnan se nije javljao. Čula sam da ga viđaju po kafanama s prijateljima iz djetinjstva. Safija je pričala po mahali kako sam ga uništila.

Ali ja nisam odustajala. Svaki dan sam molila Boga i zahvaljivala svakome ko mi je pomogao.

Operacija u Zagrebu prošla je dobro. Hana se polako oporavljala. Prvi put kad me pogledala svojim krupnim očima, znala sam da sam sve izdržala zbog nje.

Vratile smo se u Travnik gdje su me ljudi dočekali kao heroinu. Mama i tata su mi pomagali oko svega. Počela sam raditi od kuće kao prevoditeljica i polako graditi novi život.

Adnan se nikad nije vratio. Ponekad ga sanjam – onog starog Adnana kojeg sam voljela – ali onda pogledam Hanu i shvatim da imam sve što mi treba.

Pitam se često: Zašto ljudi bježe kad postane teško? Zašto ljubav nestane kad nam najviše treba? Možda vi imate odgovor…