Kad ljubav utihne: Priča jedne žene iz Zagreba
“Jelena, moramo razgovarati.” Ivanov glas bio je tih, ali odlučan. Sjeli smo za kuhinjski stol, onaj isti za kojim smo slavili rođenja naše djece, Božiće, godišnjice. Pogledao me ravno u oči, prvi put nakon dugo vremena bez ikakve topline. “Postoji netko drugi. Izlazim iz našeg života.”
Nisam plakala. Nisam vrištala. Samo sam sjedila, osjećajući kako mi se tijelo hladi iznutra. Imala sam tada četrdeset šest godina, djeca su već bila odrasla i otišla svojim putem. Stan u Novom Zagrebu bio je gotovo otplaćen, a ja sam se prvi put osjećala kao da stojim na rubu litice, bez ikoga tko bi me uhvatio ako padnem.
Ivan je spakirao svoje stvari u tišini. Nije bilo velikih scena, samo zvuk zatvaranja vrata i tišina koja je ostala iza njega. Prvih nekoliko dana nisam mogla ni jesti ni spavati. Zvala sam kćer Anu, ali nisam joj mogla reći istinu. Samo sam ponavljala da sam umorna i da mi treba malo mira.
Noći su bile najgore. Ležala bih budna, zureći u strop i pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše dosadna? Jesam li ga uzimala zdravo za gotovo? Sjećanja su navirala: Ivan kako popravlja bicikl našem sinu Filipu, Ivan koji mi donosi kavu u krevet nedjeljom… Sve je to nestalo u jednom danu.
Mjeseci su prolazili. Ljudi su šaptali po zgradi, susjeda Marija me gledala s mješavinom sažaljenja i znatiželje. Na poslu sam glumila da je sve u redu, ali kolegica Mirela me jednom povukla u stranu: “Jelena, ako ti treba netko za razgovor… znaš gdje sam.” Samo sam kimnula glavom.
Najgore je bilo kad su djeca došla za Uskrs. Ana je primijetila da nešto nije u redu. “Mama, gdje je tata?” pitala je dok smo postavljale stol. “Otišao je kod prijatelja,” slagala sam, ali ona me pogledala onim svojim prodornim očima i znala sam da ne vjeruje.
Jedne večeri, nakon što sam popila previše vina sama uz televizor, nazvala sam Ivana. Nisam znala što očekujem. Javio se brzo, kao da je čekao moj poziv.
“Jelena…”
“Zašto?” upitala sam tiho.
Dugo je šutio. “Ne znam više tko sam bio s tobom. S njom… osjećao sam se živim.”
Prekinula sam vezu prije nego što je stigao završiti rečenicu.
Prošla je godina dana. Naučila sam živjeti sama. Počela sam trčati po Bundeku svako jutro, upoznala nekoliko novih ljudi na jogi koju mi je preporučila Mirela. Prvi put u životu kupila sam sebi skupu kremu za lice i otišla na vikend u Opatiju s prijateljicama iz srednje škole.
Ali svaku večer, kad bih zaključavala vrata stana, osjećala bih prazninu koju ništa nije moglo ispuniti.
Dvije godine nakon što je otišao, Ivan se pojavio pred mojim vratima. Bio je stariji, umorniji, oči su mu bile crvene od neprospavanih noći.
“Jelena, mogu li ući?”
Stajala sam na pragu, srce mi je tuklo kao ludo.
“Što hoćeš?”
“Ona… ona je htjela ljubav, a ja sam samo htio mir. Nisam ga našao ni s njom ni bez tebe.”
Sjedili smo satima za istim onim stolom gdje me ostavio. Pričao mi je o svojoj novoj vezi koja se raspala čim su počeli živjeti zajedno. O tome kako mu nedostaje miris mog parfema ujutro i zvuk mog smijeha dok gledamo stare jugoslavenske filmove.
“Znaš li koliko puta sam poželio vratiti vrijeme?” pitao je tiho.
Nisam znala što reći. Dio mene ga je još volio, ali drugi dio je bio ljut i povrijeđen.
“Zašto si došao sada? Kad više nemam snage ponovno graditi ono što si srušio?”
Ivan je spustio glavu. “Zato što sam tek sad shvatio koliko si mi značila. Koliko smo zajedno bili jaki.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o dobrim i lošim danima, o sitnicama koje čine život vrijednim življenja.
Sljedećih tjedana Ivan me zvao svaki dan. Pokušavao me nasmijati kao nekad, donosio cvijeće i pozivao na kavu. Djeca su bila zbunjena – Ana mi je rekla: “Mama, nemoj mu samo tako oprostiti.” Filip ga nije htio ni vidjeti.
Jedne subote otišli smo zajedno na Dolac po svježe povrće kao nekad. Ljudi su nas gledali s čuđenjem – neki su šaptali iza leđa, drugi su nam se osmjehivali kao da nas podržavaju.
Ali svaki put kad bi Ivan otišao kući, ostajala bih sama sa svojim mislima. Je li moguće ponovno vjerovati nekome tko te jednom izdao? Može li ljubav preživjeti izdaju?
Jedne večeri sjeli smo na klupu ispred naše zgrade. Ivan me uhvatio za ruku.
“Jelena, želim pokušati opet. Znam da ne zaslužujem drugu šansu, ali molim te…”
Pogledala sam ga dugo i duboko udahnula.
“Možda si ti izgubio mene prije dvije godine,” rekla sam tiho, “ali ja sam pronašla sebe.” I prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Ponekad se pitam – koliko puta možemo oprostiti? I vrijedi li ljubav toliko da zaboravimo bol koju nam je nanijela?