Kad ljubav progovori na drugom jeziku: Ispovijest žene iz Zagreba
“Corazón… srce…” Ivan je šaptao dok je lijepio još jednu žutu kartečicu na naš hladnjak. Gledala sam ga ispod oka, dok sam rezala kruh za doručak. “Opet te tvoje španjolske gluposti?” pokušala sam se našaliti, ali u glasu mi je zadrhtala nota nelagode. Nije odgovorio, samo se nasmiješio i poljubio me u čelo, kao da sam dijete, a ne žena s kojom dijeli život već dvadeset godina.
Sve je počelo nekoliko mjeseci nakon njegovog četrdesetog rođendana. Prvo su to bile aplikacije na mobitelu, pa online tečajevi, pa kartečice po cijelom stanu: “puerta – vrata”, “ventana – prozor”, “corazón – srce”. Ujutro bih ga zatekla kako razgovara sa sobom pred ogledalom: “¡Hola! ¿Cómo estás?” Ponekad bi mi u šali rekao: “Možda jednog dana odemo živjeti u Španjolsku, Ana!”
Isprva sam mislila da je to samo još jedan njegov hobi, kao kad je prije deset godina skupljao stare vinile ili kad je mjesecima pokušavao naučiti svirati gitaru. Ali ovaj put bilo je drugačije. Bio je uporan, predan, gotovo opsjednut. Počeo je kasniti s posla, a mobitel mu je stalno bio u ruci. Kad bih ga pitala s kim piše, samo bi odmahnuo rukom: “Ma ništa važno, kolega iz firme.” Ali ja sam osjećala da nešto nije u redu.
Jedne večeri, dok je tuširao, stigla mu je poruka. Ekran je zasvijetlio: “Te extraño mucho, mi amor.” Srce mi je preskočilo. Nisam znala španjolski, ali dovoljno da prepoznam riječ “amor”. Prsti su mi drhtali dok sam guglajući prevodila: “Jako mi nedostaješ, ljubavi.”
Nisam spavala cijelu noć. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan s nekom ženom, negdje daleko, možda u Barceloni o kojoj je često pričao otkako je krenuo s učenjem jezika. Sljedećih dana postala sam detektiv u vlastitom domu. Provjeravala sam njegov laptop, gledala povijest pretraživanja – sve je bilo na španjolskom. Našla sam i avionsku kartu za Barcelonu za idući mjesec.
“Ivane, moramo razgovarati,” rekla sam mu jedne večeri dok smo sjedili za stolom. Djeca su već spavala. Pogledao me onim svojim umornim očima i znao je da znam.
“Ana… nije kako misliš…”
“Ne laži me! Tko je ona?”
Dugo je šutio. Zrak u kuhinji bio je gust kao oluja pred kišu.
“Zove se Lucia. Upoznali smo se preko foruma za učenje jezika. Ona živi u Barceloni…”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Sve te godine, sve naše borbe i pomirenja, sve što smo gradili – sada se činilo kao laž.
“Zašto? Zar ti nisam bila dovoljna? Zar ti nismo bili dovoljni?”
Ivan je slegnuo ramenima, oči su mu bile pune srama.
“Ne znam… Osjećao sam se izgubljeno. Djeca rastu, ti si stalno umorna… Ja sam samo htio nešto novo, nešto što će me probuditi iz ove rutine… Lucia me sluša, smije se mojim šalama… S tobom kao da više ne mogu razgovarati bez da se posvađamo oko računa ili škole…”
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga, ali i osjećaj krivnje – jesam li ga stvarno zapostavila? Jesam li ja kriva što je potražio sreću negdje drugdje?
Sljedećih tjedana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Djeca su osjećala napetost, kćerka Lana me pitala zašto tata više ne dolazi na njezine treninge plivanja. Nisam imala snage lagati joj.
Jednog dana odlučila sam ga pratiti do zračne luke. Gledala sam ga kako odlazi prema izlazu za let za Barcelonu, s malim koferom i osmijehom na licu kakav nisam vidjela godinama. Srce mi se slomilo.
Vratila sam se kući i sjela na balkon s čašom vina. Nazvala sam svoju najbolju prijateljicu Mirelu.
“Ana, nisi ti kriva što je on otišao,” rekla mi je odlučno. “Muškarci ponekad traže izgovore za vlastite slabosti. Ti si uvijek bila tu za njega i djecu. Sad budi tu za sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala zalazak sunca nad Zagrebom. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir – možda zato što više nisam morala glumiti sreću pred drugima.
Ivan se vratio nakon tjedan dana. Bio je tih, povučen. Pokušao mi je objasniti da Lucia nije ono što je mislio da jest, da ga nitko ne razumije kao ja. Ali ja više nisam bila ona ista Ana.
“Ivane, ja te ne mrzim. Ali ne mogu više živjeti u laži. Zaslužujem nekoga tko će me voljeti onako kako ja volim sebe i svoju djecu.”
Rastali smo se mirno, zbog djece i zbog nas samih. Bilo je teško, ali svaki dan učim voljeti sebe malo više.
Ponekad se pitam: Jesmo li svi mi osuđeni na rutinu ili imamo pravo tražiti sreću negdje drugdje? Je li izdaja uvijek kraj ili može biti početak nečeg boljeg? Što vi mislite?