Kad ljubav postane tišina: Moj brak s Edinom i njegovom majkom Nadom
“Ne, Amra, ne možeš to tako! Kod nas se to radi drugačije!” Nadino lice bilo je crveno od uzbuđenja dok mi je iz ruku uzimala lonac s grahom. Edin je sjedio za stolom, pogled prikovan za mobitel, kao da ga se sve ovo ne tiče. “Edine, reci joj!” povikala je Nada, a ja sam osjetila kako mi srce lupa u grlu.
“Amra, pusti mamu, ona zna najbolje,” promrmljao je Edin bez da me pogleda. U tom trenutku, dok sam stajala u tuđoj kuhinji, u stanu koji nije bio moj, shvatila sam koliko sam sama. Imala sam svoj mali stan u Sarajevu, ali Nada je insistirala da se preselimo kod nje u Zenicu “dok se ne snađemo”. Edin je rekao da će to biti privremeno, ali prošlo je već šest mjeseci.
Prvih nekoliko sedmica trudila sam se biti dobra snaha. Prala sam suđe, kuhala po Nadinoj recepturi, slagala veš onako kako ona voli. Ali što sam više pokušavala, to sam više nestajala. Svaki moj prijedlog bio je dočekan s podsmijehom ili prekorom. “Kod nas se to ne radi tako!” bila je rečenica koju sam čula barem deset puta dnevno.
Jednog jutra, dok sam pokušavala skuhati kafu prije posla, Nada je ušla u kuhinju i počela mi iz ruku uzimati šalice. “Ne znaš ti to, Amra. Edin voli kad mu ja napravim kafu. Tako ga pravim od malena.” Pogledala sam Edina, očekujući barem osmijeh podrške. On je samo slegnuo ramenima i nastavio listati vijesti na mobitelu.
Navečer sam pokušala razgovarati s njim. “Edine, osjećam se kao gost u vlastitom životu. Tvoja mama odlučuje o svemu. Zar ne vidiš?”
Pogledao me umorno. “Amra, pusti mamu. Naviknut ćeš se. Ona samo želi najbolje.”
“A što je s nama? Što je s onim što ja želim?”
“Ne dramatiziraj,” odgovorio je tiho i okrenuo se na drugu stranu kreveta.
Danima sam šutjela i gutala knedle. Svaki put kad bih pokušala nešto promijeniti, Nada bi me presjekla pogledom ili pasivno-agresivnim komentarom. “Neke žene bi bile sretne da imaju ovakvu svekrvu!” govorila bi susjedama dok bi zajedno pile kafu na balkonu.
Jednog dana došla sam ranije s posla i zatekla Nadu kako prekopava po mojim stvarima. “Tražila sam ti čarape da operem,” rekla je hladno kad me vidjela na vratima. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
Te večeri nazvala sam svoju prijateljicu Mirelu. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nisam živa. Kao da svi drugi odlučuju o meni osim mene same.”
“Amra, moraš razgovarati s Edinom ozbiljno. Ili ćete vi biti par ili ćeš ti biti samo gost kod njegove mame,” rekla mi je Mirela odlučno.
Skupila sam hrabrost i te noći sjela s Edinom u dnevnu sobu dok je Nada gledala tursku seriju u drugoj sobi.
“Edine, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako živjeti. Želim da se preselimo u moj stan ili barem da počnemo tražiti nešto svoje. Tvoja mama nam ne daje prostora ni za što.”
Edin je šutio dugo, a onda rekao: “Amra, znaš da mama nije loša žena. Samo želi pomoći… I meni je lakše ovako dok ne skupimo još malo novca…”
“Ali ja više ne mogu! Osjećam se kao dijete koje nema pravo glasa! Zar ne vidiš koliko me ovo uništava?”
Nada je tada ušla u sobu, kao da je čekala pravi trenutak: “Što se vi to dogovarate bez mene? Amra, ako ti nešto smeta, slobodno idi svojoj mami! Moj sin ostaje ovdje!”
Edin nije rekao ništa. Samo je gledao u pod.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala zbog ljubavi – svoj stan, svoju slobodu, svoje dostojanstvo. Sjetila sam se majke koja mi je govorila: “Amra, pazi kome daješ srce. Nije ljubav samo leptirići u stomaku.” Nisam je slušala.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Edinom još nekoliko puta, ali svaki put bi završilo isto – šutnjom ili njegovim povlačenjem pred Nadom.
Jednog jutra spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Mirele. Nisam znala što dalje, ali znala sam da više ne mogu biti lutka kojom drugi upravljaju.
Edin me zvao nekoliko puta, ali svaki razgovor završio bi njegovim opravdavanjem majke ili molbama da se vratim “dok se situacija ne smiri”.
Danas sjedim u svom stanu i pišem ovo pismo sama sebi – kao podsjetnik da nitko nema pravo odlučivati o mom životu osim mene same.
Pitam se: Koliko nas žena još šuti i trpi zbog tuđih očekivanja? Gdje prestaje ljubav a počinje žrtvovanje sebe? Hoće li ikada muškarci s ovih prostora naučiti biti muževi – a ne samo sinovi svojih majki?