Kad ljubav postane teret: Priča o žrtvi i izdaji
“Ne mogu više, Jasmina. Ne pripadamo više istom svijetu.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam zurila u Tomislava, čovjeka kojem sam posvetila dvadeset i pet godina života. Sjedio je za našim starim kuhinjskim stolom, onim koji smo kupili kad smo se tek vjenčali, dok su mu prsti nervozno tapkali po mobitelu. U tom trenutku, sve što sam bila – supruga, prijateljica, majka naše djece, njegova podrška – srušilo se kao kula od karata.
“Kako to misliš, Tomislave?” glas mi je bio tih, ali u njemu je gorjela nevjerica. “Zar ti nisam bila uz tebe kad si bio na dnu? Kad si pokretao firmu, kad su ti svi okretali leđa?”
Nije me ni pogledao. “Jasmina, ti si dobra žena. Ali… promijenio sam se. Imam druge ciljeve. Ti si ostala ista.”
Sjećam se noći kad je prvi put došao kući pijan od sreće jer je dobio prvi veliki ugovor. Skakala sam s njim po dnevnom boravku, smijali smo se kao djeca. Sutradan sam mu kuhala kavu i slagala papire za sastanak. Bila sam mu sekretarica, knjigovotkinja, psihologinja i domaćica. Nisam se žalila. Govorila sam sebi: “Tako treba biti. To je brak.”
Ali gdje sam bila ja u toj priči? Kad su djeca bila mala, nisam išla na kave s prijateljicama jer je on radio do kasno, a netko je morao biti kod kuće. Kad je njegova majka oboljela, ja sam ju njegovala dok je on putovao na poslovne sastanke u Zagreb i Sarajevo. Kad su nam prijetili ovrhom zbog kredita za firmu, prodala sam zlatni lančić koji mi je otac poklonio za maturu.
“Jasmina, nisi ti kriva,” rekao je sada, kao da mi čini uslugu. “Jednostavno… osjećam da me gušiš svojom brigom. Treba mi netko tko razumije ovaj moj novi život.”
Zaboljelo me više nego što bih ikad priznala. “A tko je ona?” pitala sam, iako sam već znala odgovor.
Nije odgovorio odmah. Samo je slegnuo ramenima i pogledao kroz prozor, prema dvorištu gdje su naši sinovi nekad igrali nogomet.
“Znaš li koliko sam puta poželjela da samo sjednemo zajedno i popričamo?” nastavila sam drhtavim glasom. “Da me pitaš kako sam, što želim… Ali uvijek si bio umoran ili zauzet. Ja sam bila tu da te podignem kad padneš, ali tko će mene podići sada?”
Suze su mi klizile niz lice dok sam skupljala njegove košulje s fotelje. U svakoj od tih košulja bila je po jedna neprospavana noć, po jedna žrtva koju sam napravila za nas.
Kad je otišao, kuća je postala prevelika i pretiha. Djeca su već odrasla i otišla svojim putem – Lejla studira u Zagrebu, a Adnan radi u Mostaru. Ostala sam sama sa zidovima koji su pamtili bolje dane.
Prijateljice su mi govorile: “Jasmina, moraš misliti na sebe!” Ali kako? Nisam znala tko sam bez njega. Cijeli moj identitet bio je vezan uz njegov uspjeh, uz našu obitelj.
Jedne večeri nazvala me sestra Mirela iz Rijeke.
“Jasmina, dođi k meni na vikend. Promijenit će ti zrak dobro doći.”
Oklijevala sam, ali pristala. Prvi put nakon dugo vremena spakirala sam kofer samo za sebe. Na putu do Rijeke gledala sam kroz prozor autobusa i pitala se: Što sad?
Mirela me dočekala raširenih ruku.
“Znaš li koliko si jaka?” rekla mi je dok smo pile kavu na balkonu s pogledom na more.
“Ne osjećam se tako,” priznala sam.
“Zato što si cijeli život stavljala tuđu sreću ispred svoje. Vrijeme je da pronađeš sebe, Jasmina. Imaš pravo na to.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima nakon što sam se vratila kući. Počela sam šetati uz rijeku, upisala tečaj slikanja u lokalnom domu kulture. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da dišem.
Jednog dana srela sam staru poznanicu iz srednje škole, Amiru.
“Čula sam za Tomislava… Žao mi je,” rekla je iskreno.
Slegnula sam ramenima. “I meni je žao što sam toliko dugo čekala da shvatim koliko vrijedim bez njega.”
Amira se nasmiješila: “Znaš li koliko nas ima koje su prošle isto? Samo rijetke to priznaju naglas.”
Te večeri dugo sam gledala svoj odraz u ogledalu. Vidjela sam bore oko očiju, sijede u kosi – ali i neku novu snagu koju prije nisam primjećivala.
Ponekad me još uvijek zaboli kad vidim Tomislava s novom ženom u gradu ili kad čujem kako ga hvale na televiziji zbog poslovnog uspjeha. Ali sada znam: moj život nije završio njegovim odlaskom.
Možda će mi trebati još vremena da potpuno zacijelim, ali barem više ne živim u sjeni tuđih snova.
Pitam se: Koliko nas još živi za druge, zaboravljajući sebe? I kada ćemo napokon shvatiti da imamo pravo biti sretne – same sa sobom?