Kad ljubav postane izdaja: Priča Elizabete iz Zagreba
“Elizabeta, moramo razgovarati.”
Njegov glas je bio hladan, gotovo stran. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala kruh za večeru. Pogledala sam prema vratima i ugledala Josipa, mog muža s kojim sam provela više od pola života. Ali pored njega stajala je djevojka, mlada, s dugom crnom kosom i nesigurnim osmijehom. Nije bila iz našeg svijeta – to sam odmah osjetila.
“Predstavljam ti Lejlu,” rekao je Josip, izbjegavajući moj pogled. “Ona će neko vrijeme biti s nama.”
Osjetila sam kako mi srce tone. “S nama?”
Lejla je tiho promrmljala: “Dobar večer.”
Nisam znala što reći. U mojoj glavi vrtjele su se slike naše prošlosti – vjenčanje u crkvi na Kaptolu, rođenje naše djece, zajednički izleti na more, svađe i pomirenja. Sve to sada je izgledalo kao daleki san.
Kasnije te večeri, kad su djeca već spavala, Josip je sjeo nasuprot mene za kuhinjski stol. “Elizabeta, ja… zaljubio sam se. Lejla i ja želimo biti zajedno. Razmišljam da se razvedem.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. “Nakon svega? Nakon trideset godina?”
“Znam da nije lako,” rekao je tiho. “Ali s njom se osjećam živim.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Naša kći Ana, studentica prava, došla je iz svoje sobe kad je čula povišene glasove.
“Tata, jesi li ti normalan?!” viknula je. “Mama, reci nešto!”
Nisam imala snage. Samo sam šutjela i gledala u stol.
Sljedećih dana kuća je bila puna napetosti. Lejla se trudila biti ljubazna, ali osjećala sam da joj je neugodno. Sin Ivan nije htio ni razgovarati s ocem. “Sramiš nas pred cijelim susjedstvom,” rekao mu je jednom prilikom.
Josip je tvrdoglavo inzistirao na svojoj odluci. “Zaslužujem biti sretan,” ponavljao je.
Noću nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje pokojne majke: “Brak je svetinja, ali žena mora znati kad treba čuvati sebe.”
Jednog jutra, dok sam pila kavu na balkonu, pridružila mi se susjeda Marija.
“Čujem da imaš goste,” rekla je oprezno.
“Imam,” odgovorila sam kratko.
“Drži se, Elizabeta. Nisi ti kriva što su muškarci ponekad budale.”
Te riječi su me malo ohrabrile. Počela sam razmišljati o sebi – tko sam ja bez Josipa? Što želim?
Jedne večeri, kad su svi bili vani, otvorila sam stari album sa slikama. Gledala sam mladu ženu na fotografijama – nasmijanu, punu nade. Gdje je nestala ta Elizabeta?
Ana mi je donijela šalicu čaja i sjela pored mene.
“Mama, ne moraš ovo trpjeti,” rekla je odlučno. “Ako želiš, možeš otići kod mene u stan dok ne odlučiš što dalje.”
Pogledala sam svoju kćer i prvi put nakon dugo vremena osjetila snagu.
Sljedećeg dana pozvala sam Josipa na razgovor.
“Neću ti praviti scene,” rekla sam mirno. “Ali neću ni živjeti u laži. Ako želiš novi život, imat ćeš ga – ali bez mene.”
Bio je šokiran mojom odlučnošću. “Elizabeta, pa gdje ćeš?”
“Gdje god poželim,” odgovorila sam.
Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Ane. Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam slobodu i strah istovremeno.
Dani su prolazili. Susjedi su šaputali iza leđa, ali više me nije bilo briga. Počela sam raditi u knjižari blizu Trga bana Jelačića – posao koji me ispunjavao smirenošću i novim poznanstvima.
Josip me nekoliko puta zvao, molio da se vratim. Čak je i Lejla jednom došla do mene.
“Gospođo Elizabeta, nisam htjela da vas povrijedim…”
Pogledala sam tu djevojku i shvatila da nije ona kriva za Josipove odluke.
“Lejla, život će te naučiti da sreća ne dolazi na tuđoj nesreći,” rekla sam tiho.
S vremenom su djeca prihvatila novu situaciju. Ivan mi je priznao: “Mama, ponosan sam na tebe što si imala hrabrosti otići.”
Nedjeljom navečer sjedim sama u svom malom stanu i razmišljam o svemu što se dogodilo. Jesam li pogriješila što nisam borila za brak? Ili sam napokon izabrala sebe?
Možda prava ljubav nije ona koja traje zauvijek, nego ona koja nas nauči koliko vrijedimo.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje ostati zbog obitelji ili otići zbog sebe?