Kad Ljubav Nije Po Mjeri: Priča o Amiru i Sanji

“Amire, zar stvarno misliš da je ona za tebe? Pogledaj se i pogledaj nju!” glas mog najboljeg prijatelja Dine odjekivao je u mojoj glavi dok sam stajao pred ogledalom u maloj kupaonici. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavao zavezati kravatu. Bio je to dan mog vjenčanja, ali umjesto uzbuđenja, osjećao sam težinu svih onih pogleda, šaputanja i komentara koji su nas pratili otkad sam prvi put Sanju doveo na kafu kod roditelja.

Sanja nije bila žena kakvu su moji roditelji zamišljali za mene. Nije bila vitka, nije nosila markiranu odjeću, nije se uklapala u sliku savršene snahe kakvu je moja majka godinama crtala pred susjedama. Ali Sanja je imala nešto što nitko drugi nije – toplinu u očima i osmijeh koji je mogao otopiti i najhladnije srce. Upoznali smo se na autobusnoj stanici jednog kišnog jutra u Sarajevu. Pomogla mi je pokupiti knjige koje su mi ispale iz torbe. “Nema veze, svi mi ponekad padnemo,” rekla je kroz smijeh. Tada nisam znao da će ta rečenica postati moto našeg zajedničkog života.

Prvi put kad sam je predstavio roditeljima, otac je samo kimnuo glavom, a majka je kasnije tiho rekla: “Amire, sigurna sam da možeš bolje.” Nisam odgovorio. Znao sam što misli – Sanja nije bila po mjeri društva. Prijatelji su me zadirkivali, neki su prestali zvati na pivo. “Šta će ti ona? Ima toliko zgodnih cura!” govorio je Dino. Ali ja sam znao da s njom mogu biti ono što jesam – nesiguran, ranjiv, smiješan.

Sanja je osjećala sve te poglede. “Znaš li koliko puta sam čula da nisam dovoljno dobra?” pitala me jedne večeri dok smo šetali Vilsonovim. “Ali prvi put osjećam da nekome jesam.” Zagrlio sam je i obećao da ću uvijek biti uz nju.

Pripreme za vjenčanje bile su noćna mora. Majka je odbila pomoći oko haljine. “Ne želim gledati kako se moj sin sramoti pred cijelim rodbinom,” rekla je. Sanja je plakala cijelu noć. “Možda bi ti bilo lakše bez mene,” šaptala je kroz suze. “Nikad!” odgovorio sam odlučno.

Na dan vjenčanja, dok sam stajao pred ogledalom, Dino je ušao bez kucanja. “Još imaš vremena da odustaneš,” rekao je polušaljivo, ali u očima mu nije bilo šale. “Dino, ako odeš sad, nemoj se vraćati,” odgovorio sam mirno.

Ceremonija je bila mala. Pola stolica ostalo je prazno jer mnogi nisu mogli “progutati” našu ljubav. Ali kad sam ugledao Sanju kako ulazi u salu, u jednostavnoj bijeloj haljini i s osmijehom koji je prkosio svima, znao sam da sam napravio pravu stvar.

Godinu dana kasnije rodila se Lejla. Kad sam prvi put držao našu kćer u naručju, sve boli i uvrede nestale su kao rukom odnesene. Majka je došla u bolnicu sramežljivo, gledala Sanju i Lejlu pa tiho rekla: “Oprosti, sine. Nisam znala koliko te boli.” Sanja joj je pružila ruku i rekla: “Svi mi učimo na svojim greškama.” Tada sam prvi put vidio suze u očima svoje majke.

Dino se pojavio tek nakon nekoliko mjeseci. Došao je s pivom i rekao: “Brate, bio sam budala. Vidim da si sretan. To je najvažnije.” Oprostio sam mu jer znam koliko je teško boriti se protiv vlastitih predrasuda.

Danas Sanja i ja šetamo s Lejlom po parku i više ne gledam tko nas gleda ili što šapuće iza leđa. Naučio sam da prava ljubav ne traži dopuštenje ni od koga osim od srca.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi po tuđim pravilima, a ne po vlastitom srcu? Zar nije vrijeme da prestanemo brojati tuđe kilograme i počnemo brojati vlastite osmijehe?