Kad ljubav dobije cijenu: Priča o Ani i Davoru
“Znaš što, Ana? Mislim da je vrijeme da izračunamo koliko sam ja zapravo uložio u ovu kuću i naš život!” Davorove riječi odzvanjale su mi u ušima kao hladan tuš. Sjedili smo za kuhinjskim stolom, a vani je kiša lupkala po prozoru. Naša djeca, Ivana i Filip, već su spavala. Nikad nisam mislila da će doći dan kad će moj muž, čovjek kojem sam vjerovala više nego sebi, staviti cijenu na našu ljubav.
“Što to pričaš?” pitala sam tiho, pokušavajući ne zaplakati. “Znaš dobro da sam ja ostavila posao kad se Filip rodio. Dogovorili smo se da ćeš ti raditi, a ja ću brinuti o djeci i kući.”
Davor je slegnuo ramenima, gledajući me hladno. “Vrijeme je prošlo, Ana. Ja sam deset godina sve plaćao – režije, hranu, odjeću, ljetovanja… Sad kad razmišljam o razvodu, želim da mi vratiš barem dio toga.”
U tom trenutku svijet mi se srušio. Sjetila sam se dana kad smo zajedno uređivali ovaj stan u Novom Zagrebu, kad smo birali pločice za kupaonicu i smijali se jer nismo imali pojma što radimo. Sjetila sam se noći kad sam bdjela uz bolesnu Ivanu, dok je Davor radio prekovremeno. Sjetila sam se svih onih sitnih žrtava koje sam podnijela – odustajanje od fakulteta, propuštenih prilika za posao, prijateljica koje su nestale jer nisam imala vremena ni snage za druženja.
“Znači, sve ovo vrijeme si vodio evidenciju?” upitala sam ga drhtavim glasom.
“Nisam vodio evidenciju, ali znam otprilike koliko sam potrošio. I nije fer da sad ti imaš pravo na pola svega kad nisi ništa zaradila!”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Zar je moguće da čovjek s kojim dijelim život gleda na mene kao na parazita? Zar su sve one godine ljubavi, podrške i zajedničkih snova svedene na excel tablicu?
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala gdje sam pogriješila. Moja mama, Jasna, uvijek mi je govorila: “Ana, nemoj nikad biti ovisna o muškarcu!” Nisam je slušala. Vjerovala sam u nas, u našu obitelj.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Djeca su osjećala napetost. Ivana me pitala: “Mama, zašto tata viče na tebe?” Nisam znala što da joj kažem.
Jedne večeri nazvala sam svoju sestru Marinu u Mostar. “Ne mogu više ovako, Marina. Osjećam se kao da ne vrijedim ništa. On želi da mu vratim novac! Kako da mu vratim godine koje sam dala ovoj obitelji?”
Marina je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Ana, moraš se boriti za sebe. Nisi ti ništa manje vrijedna zato što si bila doma. Znaš koliko žena kod nas živi isto tako? I moja susjeda Azra iz Sarajeva – muž joj stalno predbacuje što ne radi, a ona drži cijelu kuću na okupu!”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam tražiti posao – bilo kakav. Prijavila sam se za čistačicu u školi, za prodavačicu u Konzumu, čak i za pomoćnicu u vrtiću. Svaki put kad bih dobila odbijenicu, osjećala sam se sve manja.
Davor je postajao sve grublji. Počeo je dolaziti kasno kući, mirisao je na parfem koji nije bio moj. Jedne večeri došao je pijan i rekao: “Našla si već nekog? Ili misliš živjeti na moj račun do kraja života?”
Tada sam pukla. “Dosta! Ja nisam tvoja sluškinja! Sve ove godine sam žrtvovala sebe za ovu obitelj! Ako ti to ne vidiš, onda stvarno nemamo više što razgovarati!”
Djeca su čula našu svađu i plakali su cijelu noć. Sutradan me nazvala učiteljica iz Ivanine škole: “Gospođo Ana, Ivana je danas bila jako tužna i povučena. Ako treba pomoć, slobodno se obratite.”
Osjećala sam sram i krivnju. Nisam znala kako dalje.
Jednog jutra stiglo mi je pismo iz Centra za socijalnu skrb – Davor je pokrenuo postupak razvoda i traži podjelu imovine “prema stvarnim zaslugama”. U šoku sam sjela na pod i zaplakala.
Moja prijateljica Mirela iz Osijeka došla mi je pomoći. “Ana, moraš uzeti odvjetnika! Ne smiješ dopustiti da te ponizi! Zakon je na tvojoj strani – ti si majka dvoje djece!”
Počela sam skupljati dokumente – rodne listove djece, potvrde iz škole, stare račune… Svaki papir bio je podsjetnik na život koji smo gradili zajedno.
Na sudu sam prvi put vidjela Davora kako sjedi s odvjetnikom i gleda me kao stranca. “Gospođo Ana,” pitao me sudac, “imate li što reći u svoju obranu?”
Podigla sam glavu i rekla: “Imam. Ja nisam samo domaćica. Ja sam majka naše djece, žena koja je godinama držala ovu obitelj na okupu dok je moj muž radio. Sve što smo stekli stekli smo zajedno – on novcem, ja brigom i ljubavlju. Ako to nije vrijedno ničega, onda ne znam što jest.”
Sudac me pogledao s razumijevanjem. Davor je šutio.
Nakon nekoliko mjeseci dobila sam presudu – djeca ostaju sa mnom, imam pravo na dio imovine i alimentaciju. Nije bilo lako, ali osjećala sam olakšanje.
Danas radim kao pomoćnica u vrtiću u Dubravi. Nije to posao iz snova, ali svaki dan gledam svoju djecu kako rastu i znam da sam im primjer snage i dostojanstva.
Ponekad se pitam – koliko nas žena još uvijek živi u sjeni tuđih odluka? Koliko nas još mora dokazivati svoju vrijednost kad ljubav dobije cijenu?