Kad krv nije voda: Priča o povjerenju, izdaji i oprostu

“Zašto si to napravila, Lejla?” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka i suznih očiju. Ona je sjedila na rubu kauča, pogled prikovan za pod, kao da traži rupu u parketu kroz koju bi mogla nestati. U tom trenutku, sve slike naše zajedničke prošlosti – ljetovanja na Jadranu, zajedničke bajramske večere kod nane u Sarajevu, smijeh i suze – prolazile su mi pred očima kao film koji ne želim gledati do kraja.

Sve je počelo prošle zime, kad me nazvala teta Azra iz Mostara. “Ajla, dijete moje, Lejla nema gdje. Njen otac je opet pijan, majka bolesna… Ne mogu je više gledati kako luta po ulici. Znaš da si joj ti uvijek bila kao sestra.” Nisam ni trepnula – naravno da ću je primiti. U Zagrebu sam imala mali stan, ali dovoljno velik za nas dvije. Bila sam ponosna što mogu pomoći nekome iz svoje krvi. “Obitelj je svetinja,” govorila mi je mama dok sam odrastala u Travniku.

Lejla je stigla s dva kofera i velikim očima punim straha. Prvih dana bila je tiha, povučena. Kuhala sam joj čaj od mente i pričala o svom poslu u knjižari, pokušavajući joj pokazati da ovdje ima dom. “Ajla, ne znam kako ću ti ikad vratiti,” šaptala bi navečer dok smo gledale serije. “Nemaš ti meni što vraćati,” smijala sam se i grlila je.

Ali s vremenom, nešto se promijenilo. Počela je kasniti kući, dolazila bi s mirisom cigareta i parfema koji nije bio njen. Novac iz mog novčanika nestajao je u sitnim iznosima – prvo deset kuna, pa dvadeset, pa sto. Pripisivala sam to svojoj zaboravnosti. Jedne večeri sam našla zlatni lančić koji mi je ostavila baka razbacan na dnu njene torbe. “Samo sam ga gledala, Ajla! Znaš da mi fali nana…” plakala je. Povjerovala sam joj.

Moja prijateljica Ivana me upozoravala: “Ajla, pazi se. Znam da ti je obitelj sve, ali ne možeš uvijek spašavati druge na svoju štetu.” Nisam htjela slušati. Srce mi nije dopuštalo da sumnjam u Lejlu.

Jednog dana došla sam kući ranije s posla jer sam se loše osjećala. Vrata su bila odškrinuta. Ušla sam tiho i zatekla Lejlu kako prevrće ladice u mojoj spavaćoj sobi. U ruci joj je bio moj stari mobitel i omotnica s novcem za režije. “Što to radiš?!” viknula sam. Skočila je kao oparena, oči su joj bile crvene od suza ili možda nečeg drugog.

“Ajla… nije ono što misliš…” mucala je.

“Što onda jest? Koliko dugo ovo traje? Jesi li mi lagala cijelo vrijeme?”

Sjedile smo satima u tišini nakon toga. Priznala mi je sve – kako je prodavala moje stvari na internetu, uzimala novac iz ladica, lagala o tome gdje ide i s kim se druži. “Nisam znala kome da se obratim… Ti si jedina koja me nije odbacila. Ali ja… ja ne znam biti dobra,” jecala je.

Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li previše vjerovala? Jesam li bila naivna? Ili sam samo željela vjerovati da krv nije voda?

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njom, ali zidovi su bili previsoki. Lejla se povukla u sebe, a ja sam osjećala kako mi srce puca svaki put kad bih pogledala prazne police ili osjetila hladnoću među nama.

Obitelj me razapela na sto strana – teta Azra me molila da joj oprostim: “Dijete moje, ona nema nikog osim tebe!” Mama mi je govorila: “Znam da boli, ali ne možeš pustiti krv svoje krvi na ulicu.” Ivana je bila jedina koja mi je rekla: “Ponekad moraš misliti i na sebe. Nisi ti kriva što ona ne zna cijeniti pruženu ruku.”

Jednog jutra Lejla je nestala. Ostavila je poruku: “Hvala ti za sve. Nisam vrijedna tvog povjerenja ni ljubavi. Možda jednog dana budem bolja sestrična. Voli te Lejla.” Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala te riječi.

Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam prazninu u stanu i srcu. Povremeno dobijem poruku od nje – kratku, bez puno riječi: “Živa sam.” Ne znam gdje je ni kako živi.

Pitam se svake noći: Jesam li pogriješila što sam otvorila vrata? Ili što nisam ranije zatvorila oči pred istinom? Može li se povjerenje obnoviti kad ga jednom netko slomi? I gdje prestaje ljubav prema obitelji, a počinje ljubav prema sebi?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li krv zaista gušća od vode ili ponekad moramo birati sebe?