Kad je svekrva pitala: ‘Hoćemo li uzeti taj kredit?’ – a ja sam bila nevidljiva. Moj povratak mami
“Ivana, hoćeš li nam donijeti još jednu kafu?” začula sam glas svoje svekrve, Fahire, dok sam stajala u kuhinji, pokušavajući se ne rasplakati. Ruke su mi drhtale dok sam sipala kafu u šolje, a u dnevnoj sobi su Dino, moj muž, i njegov otac, Senad, tiho razgovarali o novom kreditu za stan. Nisam bila sigurna da li sam više ljuta ili povrijeđena, ali osjećaj nevidljivosti me gušio svakim danom sve više.
“Fahira, misliš li da možemo dobiti taj kredit?” upitao je Senad, a ona je klimnula glavom, ni ne pogledavši prema meni. “Naravno, Dino ima stalni posao, a i mi ćemo biti žiranti. Ivana, ti ćeš valjda raditi nešto, zar ne?” dodala je, kao da sam neka prolaznica, a ne žena njenog sina. Dino je šutio, gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče. U tom trenutku, poželjela sam vrisnuti: “Tu sam! Postojim! I ja imam mišljenje!”
Ali nisam. Samo sam spustila kafu na sto i povukla se u sobu koju smo dijelili, osjećajući se kao gost u vlastitom životu. Kad sam se udala za Dinu, mislila sam da ćemo zajedno graditi nešto svoje, ali umjesto toga, našla sam se u kući gdje su svi odluke donosili bez mene. Svaki dan je bio isti: Fahira je određivala šta ćemo jesti, kad ćemo čistiti, kad ćemo ići u goste. Moj posao u maloj knjižari nije bio dovoljno važan da bih imala pravo glasa. “Ivana, ti si još mlada, ima vremena za tvoje želje,” govorila bi Fahira, a Dino bi samo slegnuo ramenima.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Fahira je ušla u kuhinju. “Ivana, znaš, Dino i ja smo razgovarali. Taj kredit je velika stvar. Moraš biti svjesna da je ovo za dobrobit svih nas. Ako ne možeš pomoći, bolje da ne smetaš.” Pogledala me onim svojim hladnim očima, a meni su suze navrle na oči. “Ali, zar nije i moj život u pitanju? Zar ne bih trebala i ja nešto reći?” prošaptala sam, ali ona je samo odmahnu rukom. “Ti si još mlada, ne razumiješ ti to.”
Te noći nisam mogla spavati. Dino je ležao pored mene, okrenut leđima. “Dino, zašto ništa ne kažeš? Zar ti nije stalo do mene?” šapnula sam. On je uzdahnuo. “Ivana, znaš kakva je mama. Ne mogu joj protiv riječi. Biće nam lakše kad uzmemo kredit, svi ćemo imati više prostora.”
“Ali ja ne želim živjeti ovako! Ne želim biti nevidljiva!” prošaptala sam, ali on je već bio zaspao. Osjećala sam se kao duh u vlastitom braku.
Sljedećih dana, razgovori o kreditu su postali svakodnevni. Fahira je već planirala kako će preurediti stan, gdje će biti njena nova soba, gdje će Dino imati radnu sobu. O meni niko nije pitao. Jednog popodneva, dok sam sjedila na balkonu, nazvala me mama iz Mostara. “Ivana, kako si, dušo? Čujem ti glas, nešto nije u redu.”
Nisam mogla izdržati. Sve sam joj ispričala, kroz suze i jecaje. “Mama, osjećam se kao da ne postojim. Oni sve odlučuju bez mene. Dino me ne brani. Ne znam šta da radim.”
Mama je šutjela nekoliko trenutaka, a onda tiho rekla: “Dušo, tvoj život je tvoj. Ako te ne vide, moraš se sama pokazati. Vrata su ti uvijek otvorena.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedećeg jutra, dok su Fahira i Senad razgovarali o banci, skupila sam hrabrost. “Dino, moramo razgovarati.”
Pogledao me zbunjeno. “Šta je sad?”
“Ne mogu više ovako. Ne mogu biti nevidljiva. Ili ćemo zajedno odlučivati, ili idem.”
Fahira je ušla u sobu, prekinuvši nas. “Ivana, šta to pričaš? Zar nije dovoljno što te primamo u kuću, hranimo te, pomažemo ti?”
“Nije dovoljno ako me ne poštujete!” viknula sam, prvi put glasno. Dino je šutio, a Fahira je bijesno izašla iz sobe. Znala sam da je to kraj.
Spakovala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Lejle. Dino me nije ni nazvao. Sutradan sam sjela na autobus za Mostar. Mama me dočekala raširenih ruku. Plakala sam kao dijete, ali osjećala sam olakšanje.
Dani su prolazili, a ja sam polako vraćala sebe. Pronašla sam posao u lokalnoj knjižari, upisala kurs engleskog, počela izlaziti s prijateljicama. Dino mi je jednom poslao poruku: “Jesi li sigurna da želiš ovako završiti?” Nisam odgovorila. Znala sam da sam prvi put u životu izabrala sebe.
Ponekad se pitam, da li sam bila sebična? Da li sam trebala više pokušavati? Ali onda se sjetim onog osjećaja nevidljivosti i znam da nisam imala izbora. Da li ste vi ikada bili nevidljivi u vlastitoj porodici? Šta biste vi uradili na mom mjestu?