Kad je stigao račun za svadbu: Tajne, obitelj i slomljena srca
“Ne mogu vjerovati da ovo radiš večer prije svadbe!” viknula sam, držeći mobitel tako čvrsto da su mi zglobovi pobijelili. S druge strane linije, glas mog budućeg svekra, gospodina Ivice, bio je tih, gotovo posramljen.
“Dušo, znaš da bismo platili da možemo… Ali situacija se promijenila. Znaš kako je s ovom inflacijom, krediti, posao…”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Pogledala sam prema Dini, svom zaručniku, koji je sjedio na rubu kreveta, zureći u pod. Njegova majka, gospođa Senada, sjedila je u kuhinji i plakala. U kući je mirisalo na svježe pečene pite koje je moja mama, Jasna, pripremala za goste iz Bosne. Svi su očekivali veselje, a ja sam osjećala samo paniku.
“Ivana, molim te, smiri se,” Dina je tiho rekao. “Naći ćemo rješenje.”
“Kako? Tvoji su pozvali čitavu rodbinu iz Zenice i Sarajeva! Obećali su platiti pola troškova sale i muzike! Sad kad je sve dogovoreno, kad je račun stigao – nestali su!”
Dina je šutio. Znao je da sam u pravu. Njegovi roditelji su mjesecima ponosno pričali kako će oni sve srediti za svoju stranu obitelji. Moji roditelji su prodali zlatni lančić i uzeli mali kredit da pokriju naš dio. Sada, večer prije svadbe, ostali smo s dugom od 4.000 eura.
U dnevnoj sobi tata je nervozno lupkao prstima po stolu. “Ivana, kćeri, ne možemo ovo sami. Ako otkažemo sad, svi će pričati godinama. A ako platimo – tko zna kad ćemo se izvući iz minusa.”
Mama je tiho dodala: “Možda da smanjimo broj gostiju? Ili da maknemo muziku?”
“Ne možemo to napraviti Dininim roditeljima pred njihovom rodbinom!” viknula sam. “Oni su ih već pozvali!”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako vjetar nosi miris mora kroz prozor naše male kuće u Splitu. Razmišljala sam o svemu što smo Dina i ja prošli – od studentskih dana u Zagrebu do njegovih beskrajnih putovanja na relaciji Sarajevo-Split zbog posla. Sanjala sam o ovom danu cijeli život. A sada… osjećala sam se izdano.
Ujutro sam sjela za stol s Dinom.
“Dina, reci mi iskreno – jesi li znao da tvoji nemaju novca?”
Pogledao me u oči prvi put nakon dugo vremena. “Znao sam da im nije lako, ali nisu mi rekli da ne mogu platiti. Mislio sam… valjda će nekako skupiti.”
“Znači lagali su i tebi? Ili si lagao meni?”
Nije odgovorio.
Tog dana došli su prvi gosti iz Bosne – Dinin stric Emir sa ženom i troje djece. Donijeli su pun gepek domaćih kobasica i rakije. U dvorištu se već pekla janjetina. Svi su pitali kad će muzika početi, gdje će tko sjediti, tko će bacati buket.
U meni je rasla ljutnja. Pogledala sam Dinu dok je nosio stolice u dvorište.
“Možda bismo trebali sve otkazati,” šapnula sam mu kad smo ostali sami iza kuće.
“Ne možemo sad… Svi su tu. Možda možemo zamoliti moje roditelje da barem nešto plate? Ili da prodamo auto?”
“Tvoj tata vozi stari Golf dvojku! Moj tata nema ni to! Dina, zar stvarno misliš da ljubav može preživjeti ovakve laži?”
Navečer smo sjeli s njegovim roditeljima.
“Ivana, dijete, oprosti nam,” rekla je Senada kroz suze. “Nismo htjeli da ispadne ovako. Mislili smo… možda ćeš ti i tvoji razumjeti.”
Moj tata je ustao: “Mi razumijemo siromaštvo, gospođo Senada. Ali ne razumijemo obećanja koja se ne drže!”
Dina je šutio cijelo vrijeme.
Te noći sam plakala na maminom ramenu.
“Kćeri, nije sramota biti siromašan. Sramota je lagati,” šaptala mi je.
Ujutro na dan svadbe probudila sam se s glavoboljom i osjećajem praznine. Gledala sam vjenčanicu na ormaru i pitala se – želim li ja ovakav početak braka?
Dina me čekao ispred kuće.
“Ivana… Ako želiš otkazati sve, ja ću biti uz tebe. Ako želiš nastaviti – također ću biti uz tebe. Samo te molim da mi oprostiš što nisam bio iskren.”
Pogledala sam ga dugo.
“Ne znam mogu li ti vjerovati nakon ovoga. Ne znam mogu li vjerovati tvojoj obitelji. Ali znam jedno – ne želim život u kojem ću stalno morati birati između svoje sreće i tuđih očekivanja.”
Svadba se održala – skromnije nego što smo planirali, bez benda i s manje gostiju nego što su svi htjeli. Ali barem smo platili sve što smo mogli i nikome nismo ostali dužni.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam gorčinu kad se sjetim tog dana. Dina i ja smo zajedno, ali povjerenje više nikad nije bilo isto.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo žrtvovati mir radi tuđih obećanja? Koliko puta još moramo birati između ljubavi i dostojanstva?