Kad je stigao račun za svadbu: Ljubav na kušnji

“Ivana, jesi li ti normalna? Tko će to sve platiti?” glas moje majke, Vesne, odjekivao je kroz stan dok sam drhtavim rukama držala račun za restoran. Na stolu su ležale ponude za cvijeće, muziku, fotografa – sve ono o čemu sam sanjala još od djetinjstva. Edin je sjedio do mene, stisnutih usana, gledajući u pod.

“Mama, rekli ste da ćete pomoći…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula: “Ivana, vremena su teška. Tvoj otac je ostao bez posla, a ja radim duple smjene. Kako misliš da ćemo skupiti 12 tisuća eura?”

U tom trenutku, osjećala sam kako mi se cijeli svijet ruši. Edin je uhvatio moju ruku ispod stola. Njegova majka, Sabina, sjedila je preko puta nas i šutjela, ali sam vidjela kako joj se oči pune suzama. Znala sam da ni oni nemaju puno – Edinov otac je preminuo prije nekoliko godina, a Sabina se borila s kreditima i malom penzijom.

“Ivana, možda možemo napraviti manju svadbu? Samo najuža rodbina?” Edin je tiho predložio. Pogledala sam ga s nevjericom – zar da odustanem od svega što sam godinama zamišljala? Od bijele haljine, benda iz Sarajeva koji svira sevdalinke, od velikog slavlja na kojem će svi vidjeti koliko smo sretni?

“Ne mogu vjerovati da mi ovo radite! Svi moji prijatelji su imali prave svadbe! Zar ja ne zaslužujem isto?” povikala sam kroz suze. Majka je ustala i otišla u kuhinju, tresući glavom. Edin je ostao sjediti, nijem.

Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike roditelja s njihove svadbe – skromna sala u Travniku, osmijesi puni nade. Sjetila sam se priča kako su tada svi pomagali jedni drugima – susjedi su donosili kolače, rodbina je skupljala novac. Danas kao da svi gledaju samo sebe.

Sljedećih dana napetost je rasla. Otac je šutio i izbjegavao me. Majka je stalno ponavljala: “Nismo mi kao oni iz Zagreba ili Sarajeva. Mi nemamo novca za luksuz.” Edin je predlagao da sami platimo dio troškova, ali ni on nije imao ušteđevinu – radio je na određeno vrijeme u jednoj firmi koja stalno kasni s plaćama.

Jedne večeri, dok smo šetali uz Miljacku, Edin me zaustavio: “Ivana, možda nam ovo sve pokazuje da nije bitno kako će izgledati svadba. Bitno je da smo zajedno.” Pogledala sam ga i osjetila bijes: “Lako tebi reći kad si muškarac! Tebe nitko neće pitati gdje ti je vjenčanica ili zašto nemaš 200 gostiju!”

Nakon toga smo tjednima šutjeli jedno pred drugim. Počela sam sumnjati – možda Edin nije dovoljno ambiciozan? Možda bi mi bilo lakše s nekim tko ima više novca? S druge strane, osjećala sam krivnju što razmišljam tako površno.

U međuvremenu, rodbina se počela miješati. Tetka Mira iz Osijeka zvala je majku: “Vesna, pa ne možeš dijete pustiti da se uda bez prave svadbe! Što će selo reći?” S druge strane, Edinova sestra Amra slala mi je poruke: “Ivana, ne brini za tradiciju. Bitno je da ste vi sretni.”

Jednog dana otac me pozvao na kavu. Sjeli smo u mali kafić kod tržnice. “Znaš, Ivana,” rekao je tiho, “ja bih ti dao sve da mogu. Ali život nije bajka. Kad sam ženio tvoju majku, imali smo samo ljubav i ništa više. I to nam je bilo dovoljno.” Gledala sam ga i prvi put shvatila koliko ga boli što ne može ispuniti moje snove.

Te večeri sjela sam s Edinom na klupu ispred zgrade. “Edine,” rekla sam kroz suze, “možda smo previše očekivali od drugih. Možda trebamo početi graditi svoj život sami.” On me zagrlio i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.

Odlučili smo napraviti malu svadbu – samo roditelji i najbliži prijatelji. Nema benda iz Sarajeva, nema luksuzne sale ni bijele kočije. Umjesto toga, iznajmili smo malu salu u lokalnom domu kulture i zamolili rodbinu da donesu kolače i piće.

Na dan vjenčanja kiša je padala kao iz kabla. Majka mi je pomagala obući jednostavnu haljinu koju mi je sašila susjeda Zlata. Edin je došao po mene s buketom poljskog cvijeća. Kad smo ušli u salu, svi su zapljeskali – bilo nas je samo tridesetak, ali osjećala sam se voljeno kao nikad prije.

Na kraju večeri otac me zagrlio i šapnuo: “Oprosti što nisam mogao više.” Pogledala sam ga kroz suze: “Tata, dao si mi najvažnije – naučio si me što znači prava ljubav.” Edin me poljubio i znao sam da smo zajedno jači od svih problema.

Danas, kad gledam slike s naše male svadbe, pitam se: Je li sreća stvarno u velikim gestama ili u malim trenucima iskrene ljubavi? Što biste vi izabrali – raskošnu svadbu ili mir u srcu?