Kad je stigao račun za svadbu, ljubav je stavljena na probu

“Marko, moramo razgovarati. Sada.” Jovanin glas bio je tih, ali odlučan. Sjedila je na rubu kreveta, stiskajući papir u ruci. Znao sam što je to – račun za svadbu, onaj isti koji smo tjednima odgađali otvoriti, nadajući se da će se nekako sam riješiti.

Ušao sam u sobu, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. “Što piše?” pitao sam, iako sam znao odgovor. Jovana je polako podigla pogled. “Marko, ovo je… previše. Ne možemo ovo platiti sami. Moji roditelji…” Zastala je, a oči su joj se napunile suzama. “Rekli su da ne mogu pomoći. Tata je izgubio posao prošli mjesec, a mama jedva pokriva kredit.”

Sjeo sam pokraj nje i zagrlio je. U meni se miješala ljutnja i strah. Cijeli život učili su me da muškarac mora biti oslonac, ali sada sam osjećao samo nemoć. “Nazvat ću mamu i tatu, možda oni mogu nešto posuditi,” rekao sam, iako sam znao da ni moji nisu u bajnoj situaciji. Otac mi radi u škveru u Splitu, a majka je medicinska sestra – svaki mjesec krpaju kraj s krajem.

Te večeri, kad su Jovanini roditelji došli na večeru, atmosfera je bila napeta kao nikad prije. Milena je gledala u stol dok je Dragan nervozno vrtio čašu vode. “Djeco,” započeo je Dragan, “znamo da smo obećali pomoći, ali situacija nam se promijenila. Ne želimo vas lagati ni obećavati nešto što ne možemo ispuniti.”

Jovana je šutjela, a ja sam pokušao ostati smiren. “Razumijemo, Dragan. Samo… nismo očekivali ovakav preokret. Već smo sve dogovorili s restoranom, bendom…”

Milena je briznula u plač. “Znam, sine. Vjeruj mi, boli me više nego išta što ne možemo pomoći svojoj kćeri na njen najvažniji dan.” Jovana ju je zagrlila, a meni su ruke drhtale ispod stola.

Nakon što su otišli, ostali smo sjediti u tišini. “Možda da odgodimo svadbu?” tiho je predložila Jovana. Pogledao sam je kao da mi je upravo rekla da se seli na drugi kontinent. “Ne mogu vjerovati da nam novac diktira život! Zar nije dovoljno što se volimo? Zar nije to poanta svega?”

Jovana je šutjela. Znao sam da joj nije lako – cijeli život sanjala je o velikoj svadbi, bijeloj haljini i slavlju s rodbinom iz cijele Bosne i Hrvatske. Ja sam bio spreman na kompromis, ali nisam znao kako joj to reći.

Sljedećih dana sve se pretvorilo u niz svađa i nesporazuma. Moja majka, Ana, stalno je ponavljala: “Marko, ne možeš sve sam! Neka Jovanini roditelji prodaju vikendicu ako treba!” Jovana bi tada planula: “Tvoja mama misli da smo mi bogataši! Da zna kako nam je…” Svaka rečenica bila je nova rana.

Jedne večeri došao sam kući kasno s posla – radim kao informatičar u maloj firmi u Zagrebu – i zatekao Jovanu kako sjedi na podu s albumom slika iz djetinjstva. “Pogledaj ovo,” pokazala mi je sliku na kojoj ima pet godina i nosi staru bijelu haljinicu svoje mame. “Oduvijek sam sanjala o vjenčanju… ali sada mi se čini da nam to uništava sve što imamo.” Sjela mi je u krilo i zaplakala.

Te noći nismo spavali. Razgovarali smo o svemu – o tome kako nas društvo gura u klišeje, kako svi očekuju savršenu svadbu s 200 gostiju i tri vrste torte, kako nas sram što ne možemo ispuniti tuđe snove.

“Možda bismo trebali pobjeći? Samo ti i ja, mali matični ured i ručak s najbližima?” pitao sam polušaljivo.

Jovana me pogledala kroz suze i nasmijala se prvi put nakon dugo vremena. “Možda to i nije tako loša ideja…”

Ali onda su počeli zvati rodbina i prijatelji: “Kad će svadba? Gdje ćemo sjediti? Hoće li biti tamburaša?” Svaki poziv bio je novi pritisak.

Jednog dana došao sam kući i zatekao Jovanu kako pakuje stvari. “Idem kod mame na par dana,” rekla je tiho. “Moram razmisliti o svemu.” Srce mi se slomilo. Nisam znao jesmo li na rubu prekida ili samo tražimo način da preživimo ovaj kaos.

Prolazili su dani bez njezinih poruka. Moja sestra Ivana pokušavala me utješiti: “Marko, ako vas ovo rastavi, možda nije ni trebalo biti.” Ali ja nisam mogao odustati.

Jedne večeri nazvala me Jovana. Glas joj je bio miran: “Marko, hajde do mene. Moramo odlučiti što ćemo dalje.” Došao sam odmah, srce mi je tuklo kao ludo.

Sjeli smo jedno nasuprot drugome za kuhinjski stol. “Razmišljala sam,” počela je Jovana, “i shvatila da ne želim svadbu zbog drugih ljudi. Želim tebe. Ako treba, vjenčat ćemo se sami na klupi u parku.” Pogledao sam je i znao da misli ozbiljno.

Dogovorili smo se – mali matični ured, ručak s roditeljima i kumovima, bez pompe i dugova. Kad smo to rekli roditeljima, neki su plakali od sreće, neki od tuge što neće biti fešte za pamćenje.

Na dan vjenčanja padala je kiša kao iz kabla. Jovana je nosila jednostavnu haljinu koju joj je sašila baka iz Sarajeva. Ja sam obukao staro odijelo svog oca. Bilo nas je desetoro za stolom – ali osjećao sam se kao najsretniji čovjek na svijetu.

Navečer smo šetali po praznom Trgu bana Jelačića pod kišobranom i smijali se kao djeca.

Danas, kad gledam unatrag, pitam se: Je li vrijedilo proći kroz sve te svađe i suze zbog jednog dana? Ili ljubav postaje jača tek kad prođe kroz vatru svakodnevnih problema?

Što vi mislite – koliko tradicija vrijedi ako zbog nje izgubimo ono najvažnije?