Kad je moj muž sve što sam skuhala dao svojoj majci – jedna hrvatsko-bosanska obiteljska drama iznutra
“Gdje je nestala sarma? I gulaš? Pa i ona musaka što sam je satima slagala?” – šaptala sam sebi, zureći u prazan hladnjak. Ruke su mi drhtale od umora i bijesa. Bilo je ponedjeljak navečer, a ja sam cijeli vikend provela kuhajući za Ivana i našu djecu, Leu i Tarika. Planirala sam da nam hrana potraje barem do četvrtka, jer radim dvije smjene u bolnici i nemam vremena svaki dan stajati za štednjakom.
Ivan je sjedio u dnevnoj sobi, gledao utakmicu Dinama protiv Sarajeva. “Ivane!” – povikala sam, glas mi je bio viši nego što sam htjela. “Gdje je sva hrana?”
Nije ni trepnuo. “Odnio sam mami. Zvala me jutros, kaže da joj je teško, nema snage kuhati. Znaš da joj nije lako otkad je tata umro.”
Stajala sam kao ukopana. “Sve si odnio? Ništa nisi ostavio djeci? Meni?”
Slegnuo je ramenima, kao da govorimo o nekoj sitnici. “Ma napravit ćeš ti opet nešto, znaš ti najbolje kuhati. Mama je sama, a ti si jaka.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam im dala da padnu. U meni se miješala ljutnja, tuga i osjećaj izdaje. Nisam znala što me više boli – to što Ivan nije ni pitao, ili to što je opet njegova majka važnija od nas.
Sjetila sam se svih onih puta kad sam šutjela. Kad je njegova mama, gospođa Marija, dolazila nenajavljeno i kritizirala kako perem prozore ili kako Lea ima prekratku suknju. Kad bi Ivan uvijek stao na njenu stranu: “Ma pusti mamu, ona to ne misli loše.” A ja bih gutala knedle i šutjela, jer tako se valjda treba ponašati dobra snaha.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje pokojne bake: “Ako ne staneš za sebe, nitko neće.” Sjetila sam se kako sam kao mala djevojčica u Sarajevu gledala mamu kako šuti pred tatom i njegovom majkom, uvijek zadnja jede, uvijek zadnja ide spavati.
Ujutro sam ustala ranije nego inače. Djeca su još spavala. Ivan je hrkao u spavaćoj sobi. Skuhala sam sebi kavu i sjela za kuhinjski stol. Prvi put u životu osjećala sam da nešto mora puknuti.
Kad su svi ustali, doručkovali smo ono malo kruha i sira što je ostalo. Lea me gledala velikim očima: “Mama, hoćeš danas napraviti palačinke?” Pogladila sam je po kosi: “Ne mogu danas, zlato. Nema više jaja ni mlijeka.”
Ivan je samo slegnuo ramenima: “Pa kupit ćemo poslije.”
Nisam više mogla šutjeti. “Ivane, moramo razgovarati. Ne možeš donositi ovakve odluke bez mene. Nije pošteno prema meni ni prema djeci. Tvoja mama ima tebe i sestru, a mi imamo samo tebe. Ako ti nije stalo do našeg truda i vremena, onda reci odmah.”
Pogledao me kao da me prvi put vidi. “Šta sad dramatiziraš? Pa to je samo hrana!”
“Nije samo hrana! To su sati mog rada, to je briga za našu obitelj! Jesi li ikad pitao kako se ja osjećam kad stalno moraš birati između nas i nje? Jesi li ikad pomislio da možda i meni treba podrška?”
Djeca su šutjela, gledali su nas zbunjeno. Osjetila sam kako mi glas podrhtava, ali nisam stala.
“Znaš li koliko puta sam prešla preko toga što tvoja mama ulazi u naš stan bez kucanja? Što komentira moju odjeću, moju kuhinju, moju djecu? Znaš li koliko puta si me ostavio samu s djecom jer si morao njoj popravljati bojler ili nositi drva? Nikad nisi pitao treba li meni pomoć!”
Ivan je ustao od stola, nervozno prošao rukom kroz kosu. “Ne znam šta hoćeš od mene! Mama je sama! Ti si jaka žena!”
“Možda ne želim uvijek biti jaka! Možda želim da me netko vidi i čuje!”
Te riječi su visile u zraku kao težak oblak.
Sljedećih dana Ivan je bio tihiji nego inače. Nisam mu zamjerila što brine za svoju majku – ali zamjerila sam mu što nas nije vidio. Što nije shvatio da se ljubav ne mjeri žrtvovanjem jedne žene zbog druge.
U petak navečer zazvonio je mobitel. Bila je to Marija.
“Draga moja, hvala ti na hrani… Ali znaš, Ivanu nije lako balansirati između mene i vas… Nemoj mu zamjeriti.” Glas joj je bio mekaniji nego inače.
Duboko sam udahnula: “Gospođo Marija, volim što ste iskreni… Ali mislim da bi bilo pošteno da ponekad i vi pitate što nama treba. I ja radim puno, i meni treba pomoć.”
Nastala je tišina s druge strane.
“Znaš… Nikad nisam razmišljala o tome tako… Možda bih mogla češće skuhati nešto za vas…”
Osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom – koliko smo godina izgubili jer nismo razgovarali?
Te večeri sjela sam s Ivanom na balkon dok su djeca spavala.
“Znaš,” rekla sam tiho, “ne želim birati između tvoje mame i naše djece. Želim da budemo obitelj gdje svi pomažu jedni drugima – ali ne na račun mene ili tebe.”
Ivan me pogledao prvi put s razumijevanjem u očima.
“Možda nisam bio fer prema tebi… Oprosti.”
Nisam odmah odgovorila. Samo sam ga primila za ruku.
Sad kad gledam unatrag, pitam se: Koliko nas žena šuti dok drugi odlučuju umjesto nas? Koliko puta progutamo ponos zbog mira u kući? Možda je vrijeme da pitamo – a tko će nas pitati kako smo mi?