Kad je baka saznala da njezin unuk čeka njezinu kuću

“Marta, znaš li ti što tvoj sin radi iza tvojih leđa?” Baka je stajala na pragu, drhtavih ruku, a glas joj je bio oštar kao nikada prije. Pogledala sam je zbunjeno, osjećajući kako mi srce ubrzava. “Ne razumijem, bako, što se dogodilo?”

Bilo je to jedno od onih sparnih ljetnih popodneva kada se zrak lijepi za kožu, a miris pokošene trave ulazi kroz otvorene prozore. U našoj kući u Donjem Miholjcu, gdje su generacije rasle i starile, nikada nije bilo puno tajni. Ili sam barem tako mislila. Moj sin Ivan, moj ponos i dika, uvijek je bio tih, povučen, ali dobar dečko. Nikada nisam mogla zamisliti da bi mogao napraviti nešto što bi povrijedilo našu obitelj.

Baka je sjela za stol, pogled joj je bio umoran, ali odlučan. “Čula sam, Marta, čula sam kako Ivan priča s prijateljima. Kaže da jedva čeka da umrem, da bi mogao napokon dobiti ovu kuću. Kaže da mu je dosta podstanarstva u Zagrebu i da mu je dosta čekanja.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “To nije moguće, bako. Ivan nikada ne bi tako nešto rekao. Mora da si ga krivo čula.”

Ali baka je samo odmahivala glavom, suze su joj klizile niz obraze. “Znaš, Marta, ja sam ovu kuću gradila s tvojim djedom. Svaka cigla, svaki prozor, sve je to bilo za vas. Nikada nisam mislila da će mi vlastiti unuk brojati dane do moje smrti.”

Te večeri nisam mogla spavati. Ivan je došao kasno, umoran od posla, i sjedio je za stolom zureći u mobitel. “Ivane, moram te nešto pitati. Jesi li ti rekao baki da jedva čekaš da umre, da bi dobio kuću?”

Podigao je pogled, iznenađen i uvrijeđen. “Mama, što pričaš? Nikada ne bih tako nešto rekao! Možda sam spomenuo da bi bilo lakše imati svoj prostor, ali nikada ne bih želio da baka pati.”

Ali sjeme sumnje već je bilo posađeno. Sljedećih dana baka je postajala sve tiša, povlačila se u svoju sobu, a Ivan je izbjegavao kuću. Susjedi su počeli šaptati, priče su se širile. “Znaš, ona Martina obitelj, tamo uvijek nešto nije u redu…” Čak je i moja sestra Sanja, koja živi u Sarajevu, nazvala i pitala što se događa. “Marta, čujem da se kod vas svašta priča. Jesi li sigurna da Ivan nije nešto rekao? Znaš kakva su danas djeca, sve bi dali za stan u Zagrebu.”

Počela sam sumnjati u vlastito dijete. Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam Ivana kako razgovara na mobitel. “Ma da, stara je još živa, ali ne znam koliko će još. Kad to riješimo, neću više morati plaćati najam. Znaš koliko me to guši?”

Ruke su mi se tresle, tanjur mi je ispao iz ruke i razbio se na podu. Ivan je ušao u kuhinju, pogledao me i shvatio da sam čula. “Mama, nije to što misliš… Samo sam bio frustriran. Znaš kako je teško živjeti u Zagrebu, sve je skupo, a ja radim od jutra do sutra. Nisam mislio ništa loše.”

Ali riječi su već bile izgovorene. Baka je čula, ja sam čula, a sada je i cijelo selo znalo. Baka je prestala razgovarati s Ivanom, a ja sam bila rastrgana između ljubavi prema svom sinu i boli zbog majčine tuge. Ivan je sve rjeđe dolazio kući, a kad bi došao, sjedio bi u tišini, izbjegavao baku, izbjegavao mene.

Jednog dana baka je nestala iz kuće. Pronašli smo je na groblju, sjedila je na klupi pored djeda, gledala u daljinu. “Marta, ne mogu više ovako. Ova kuća više nije dom. Ovdje više nema ljubavi.”

Pokušala sam je uvjeriti da nije tako, ali znala sam da lažem i sebi i njoj. Ivan je otišao natrag u Zagreb, a ja sam ostala sama s majkom, pokušavajući zalijepiti komadiće naše obitelji. Ali povjerenje je bilo slomljeno, riječi su ostale visjeti u zraku kao teška magla.

Godinu dana kasnije, baka je umrla. U oporuci je napisala da kuća ide meni, ali s napomenom: “Nadam se da ćeš znati što je dom, a što samo zidovi.” Ivan je došao na sprovod, stajao je sa strane, oči su mu bile crvene, ali nije pustio suzu. Nakon sprovoda, prišao mi je i tiho rekao: “Mama, oprosti. Nisam znao koliko riječi mogu boljeti. Samo sam želio sigurnost, nisam želio izgubiti vas.”

Pogledala sam ga i shvatila da ni on nije znao kako se nositi s pritiskom života, s očekivanjima, s težinom nasljedstva. Ali šteta je već bila učinjena. Kuća je ostala prazna, a ja sam ostala s pitanjem koje me proganja svake noći: Je li moguće oprostiti kad te najbliži iznevjere zbog materijalnih stvari? Je li dom ono što gradimo zajedno ili ono što ostane kad svi odu?