Kad Istina Zaboli: Ispovijest Jedne Noći u Sarajevu

“Znaš li ti uopće šta si napravio?” Mirnin glas je drhtao, a oči su joj bile crvene od suza. Stajao sam nasred dnevnog boravka, mokar od kiše i još uvijek s mirisom tuđeg parfema na koži. Nisam mogao izgovoriti ni riječ.

Sve je počelo sasvim nevino, ili sam barem tako sebi lagao. Bio je četvrtak navečer, a ja sam sjedio u kafiću na Baščaršiji, čekajući prijatelja koji je kasnio. Dok sam nervozno listao mobitel, stigla mi je poruka na Instagramu: “Hej, jesi li za jedno iskreno pitanje?” Profilna slika – nasmijana djevojka s crvenim ružem, ime: Lana. Nisam je poznavao, ali nešto u tom pogledu bilo je izazovno. Odgovorio sam: “Uvijek sam za iskrenost.”

Nisam znao da Lana nije stvarna osoba, već pseudonim pod kojim je Lejla, popularna blogerica iz Sarajeva, vodila svoj serijal o muško-ženskim odnosima. Njen cilj bio je testirati vjernost muškaraca iz regije i javno ih razotkriti na svom blogu. Nisam znao ni da će moj život postati sljedeća epizoda.

Poruke su postajale sve intimnije. “Šta bi uradio da te pozovem na piće?” pitala je. “Možda bih došao, ali ne bih smio reći ženi,” odgovorio sam, pola u šali, pola ozbiljno. U tom trenutku nisam mislio da radim nešto loše – samo malo flerta, ništa više.

Ali Lejla nije stala. Sljedeće večeri poslala mi je lokaciju popularnog bara na Grbavici. “Ako dođeš, možda otkriješ nešto što ti fali kod kuće.” Srce mi je lupalo kao ludo dok sam tipkao Mirni: “Kasnit ću s posla, imam još jedan sastanak.”

U baru me čekala djevojka iz poruka – prelijepa, samouvjerena, s osmijehom koji obećava nevolje. “Znaš li da si već prešao granicu?” šapnula mi je dok smo nazdravljali. Osjetio sam krivnju, ali i uzbuđenje koje nisam dugo osjećao.

Nisam znao da nas cijelo vrijeme snima skrivena kamera i da će svaki moj pogled, svaki nespretni kompliment i svaka laž biti objavljeni na internetu pod naslovom: “Još jedan muž koji vara – istina o Tristanima Sarajeva”.

Kad je video izašao, moj svijet se srušio. Prijatelji su me prestali zvati, kolege su me gledale s podsmijehom, a Mirna… Mirna je samo šutjela i gledala kroz mene kao da sam duh. Naša djeca su plakala kad su čula kako ih druga djeca zadirkuju u školi.

Jedne večeri, dok sam sjedio na balkonu i gledao svjetla grada, Mirna je izašla za mnom. “Zašto? Zar ti nismo bili dovoljni?”

Nisam imao odgovor. Možda sam tražio potvrdu da još uvijek vrijedim, možda sam bio slab ili samo glup. Ali ništa od toga nije bilo vrijedno bola koji sam joj nanio.

Lejla mi je kasnije poslala poruku: “Nisam mislila da ćeš stvarno doći. Neki samo flertuju iz dosade.” Odgovorio sam joj samo jednom rečenicom: “Nisi ti uništila moj brak – ja sam to učinio sam.”

Dani su prolazili sporo. Mirna je spakovala stvari i otišla kod svojih roditelja u Mostar s djecom. Stan je postao tih kao grobnica. Svaki put kad bih pogledao u ogledalo, vidio bih čovjeka kojeg više ne prepoznajem.

Pokušao sam se opravdati pred sobom: “Svi griješe.” Ali ova greška me koštala svega što mi je značilo.

Jedne noći nazvala me mama iz Zenice: “Sine, ljudi pričaju… Šta si to napravio?” Nisam mogao izdržati njen slomljeni glas pa sam prekinuo vezu.

Na poslu su me premjestili na manje odgovornu poziciju jer su klijenti počeli gubiti povjerenje. Prijatelji su nestali jedan po jedan. Ostao mi je samo osjećaj srama i praznine.

Ponekad sjedim u autu ispred zgrade gdje sada žive Mirna i djeca i gledam kako se igraju na igralištu. Ne usuđujem se prići – znam da im nisam potreban ovakav kakav sam postao.

Jedne subote sretnem Lejlu u supermarketu. Gleda me tužno i šapće: “Nisam htjela da ovako završi.” Samo kimnem glavom i nastavim dalje.

Sada znam – nije problem bio u njoj, ni u društvenim mrežama, ni u iskušenju. Problem je bio u meni i mojoj slabosti.

Možda će mi neko oprostiti jednog dana. Možda ću naučiti oprostiti sebi.

Ali pitam vas – koliko vrijedi jedan trenutak slabosti? I jesmo li svi mi sigurni da ne bismo isto učinili na mom mjestu?