Kad dom više nije dom: Između snahe i kćeri

“Opet ste ostavili šalicu na stolu! Koliko puta moram reći da se to ne radi?” – viknula je Mirela iz kuhinje, a meni je šalica u ruci zadrhtala. Nisam ni primijetila da sam je ostavila, ali njezin ton me presjekao do kosti. Nekad sam bila gospodarica ovog doma, a sada se osjećam kao gost koji smeta. Moj sin Ivan samo je slegnuo ramenima, kao da ga se to ne tiče. “Mama, pusti, Mirela voli red”, rekao bi tiho, ali nikad nije stao na moju stranu.

Nakon što su mi djeca otišla iz kuće, mislila sam da će mi biti lakše. Da ću napokon imati vremena za sebe, za knjige i vrt. Ali život me iznenadio. Ivan i Mirela su se vratili nakon što su izgubili posao u Zagrebu. “Samo dok ne stanemo na noge”, govorili su. Prošlo je već godinu dana.

Mirela je preuzela kuhinju, dnevni boravak, pa čak i moj vrt. Njezine biljke su zamijenile moje ruže. Sve što sam godinama gradila, nestajalo je pred mojim očima. Svaki moj pokušaj da nešto napravim bio bi dočekan s kritikom ili podsmijehom. “Jadranka, to se danas više ne radi tako”, govorila bi, a ja bih se osjećala kao dijete koje ništa ne zna.

Najgore je bilo navečer, kad bi svi sjeli pred televizor, a ja bih ostala sama u sobi. Čula bih njihov smijeh, razgovore o stvarima koje nisam razumjela. Ponekad bih pokušala ući u razgovor, ali Mirela bi me presjekla pogledom ili promijenila temu. Ivan bi šutio.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i nazvala kćer Anu. “Ana, mogu li doći kod tebe na nekoliko dana? Treba mi malo promjene”, pitala sam drhtavim glasom.

S druge strane tišina. “Mama, znaš da imamo puno posla… Djeca su stalno bolesna, a Marko radi prekovremeno. Ne znam kako bi ti bilo kod nas…” Osjetila sam hladnoću u njezinom glasu. Kao da joj smetam.

Spustila sam slušalicu i zaplakala kao dijete. Gdje sam pogriješila? Zar sam toliko loša majka da me ni vlastita djeca ne žele?

Sutradan sam pokušala razgovarati s Ivanom. “Sine, osjećam se kao višak u vlastitoj kući. Možda bi bilo bolje da odem…”

Pogledao me zbunjeno. “Mama, nemoj tako. Znaš da te volimo, ali Mirela je pod stresom… I ja sam… Samo nam treba malo vremena.”

“A meni? Meni ne treba ništa?” – pitala sam tiho.

Nije odgovorio.

Počela sam sve više vremena provoditi sama. Odlazila bih na groblje, pričala s pokojnim mužem. “Znaš li ti kako je teško biti višak u vlastitom domu?” šaptala bih kroz suze.

Jednog dana srela sam susjedu Ružu na tržnici. “Jadranka, što si tako potištena? Nekad si bila duša ulice!”

Ispričala sam joj sve. Ruža me zagrlila i rekla: “Znaš, nije lako biti svekrva danas. Svi misle da smo mi krive za sve. Ali nisi sama. I meni snaha ne dopušta ni da skuham kavu kako treba!”

Osjetila sam olakšanje što nisam jedina, ali bol nije nestajala.

Pokušala sam još jednom razgovarati s Anom. Otišla sam kod nje nenajavljeno, noseći kolače koje je voljela kao dijete.

“Mama, nisi trebala dolaziti bez najave… Djeca spavaju, Marko radi od kuće…”

Sjela sam za stol i gledala je u oči. “Ana, gdje sam pogriješila? Zašto me izbjegavaš? Zar ti nisam bila dobra majka?”

Ana je uzdahnula. “Mama, nisi ti kriva… Samo… Sve se promijenilo otkad si tata umro. Svi smo se zatvorili u sebe. Ja imam svoje probleme, ti svoje… Ne znam kako da ti pomognem kad ni sebi ne mogu pomoći.”

Osjetila sam kako mi srce puca još jednom.

Vratila sam se kući kasno navečer. Mirela me dočekala na vratima: “Gdje si bila? Ivan je zabrinut!”

“Bila sam kod Ane”, odgovorila sam umorno.

Mirela je slegnula ramenima i otišla u sobu.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam dala svojoj djeci – ljubav, vrijeme, žrtvu… A sada nemam ništa osim praznine.

Sljedećeg jutra odlučila sam otići kod psihologinje koju mi je preporučila Ruža. Prvi put nakon dugo vremena netko me saslušao bez osude.

“Jadranka, vi ste još uvijek važni svojoj djeci, ali oni imaju svoje živote i probleme. Morate pronaći nešto što vas ispunjava izvan obitelji”, rekla mi je blago.

Počela sam odlaziti na radionice u mjesni dom umirovljenika. Upoznala sam nove ljude, naučila plesti i ponovno osjetila radost malih stvari.

Ali svaku večer kad se vratim kući i vidim Mirelu kako sjedi na mom mjestu u dnevnom boravku, srce mi se stegne.

Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno pronaći svoje mjesto kad te vlastita obitelj gurne na rub? Jesam li ja ta koja mora popustiti ili su oni zaboravili tko sam bila prije nego što su odrasli?