Kad dom više nije dom: Ispovijest jedne bosanske majke

“Ne mogu više, Amire! Ili vi, ili ja!” – povikala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola na kojem su još uvijek stajale neoprane šalice od večere. U tom trenutku, moj sin Amir me gledao kao da me prvi put vidi. Njegova supruga Selma stajala je iza njega, stisnutih usana, pogleda uperenog u pod. U toj tišini, kuća je odjednom postala premala za sve naše neizgovorene riječi i nakupljene godine frustracija.

Nikad nisam mislila da ću doživjeti ovaj trenutak. Ja, Azra, majka troje djece, žena koja je preživjela rat, izbjeglištvo, povratak u razrušeni Travnik i gradnju svega ispočetka. Uvijek sam vjerovala da je dom svetinja, mjesto gdje se oprašta i grli, gdje se dijeli i dobro i zlo. Ali posljednjih godinu dana moj dom je postao bojno polje.

Sve je počelo kad se Amir oženio Selmom. Mislila sam – mladi su, proći će ih ta tvrdoglavost, naučit će poštovati starije. Ali Selma je došla s drugačijim navikama, drugačijim pogledima na život. Nije htjela ustajati rano, nije znala kuhati grah kako treba, a najviše me boljelo što nije imala strpljenja za moju najmlađu kćerku Lejlu, koja je još uvijek bila dijete kad su se doselili kod nas.

“Mama, pusti nas da živimo kako mi hoćemo,” govorio bi Amir svaki put kad bih pokušala objasniti kako se u ovoj kući živi. “Nije više rat, ne moramo svi biti zajedno pod istim krovom.”

Ali kako da ga pustim? On je moj sin, moje dijete koje sam nosila kroz snijeg kad smo bježali iz sela. On je bio taj koji mi je pomagao kad mi je muž poginuo na liniji. Kako da ga pustim kad znam da nema gdje otići? Plaća mu mala, stanovi skupi, a Selma ne radi.

Svaka večera bila je novi sukob. Selma bi šutjela, Amir bi branio nju, a ja bih osjećala kako mi srce puca na komadiće. Lejla bi se povukla u svoju sobu i plakala tiho da je nitko ne čuje.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako Selma viče na Amira: “Tvoja majka misli da smo mi njeni sluge!” Nisam mogla više izdržati. Ušla sam u dnevnu sobu i rekla: “Ako vam nije dobro ovdje, idite! Ja vas neću više trpjeti!”

Nastao je muk. Amir me gledao kao da sam mu strana žena. “Mama… pa gdje ćemo?”

“Ne znam! Nisam ja kriva što ne možete biti zahvalni na onome što imate!”

Te noći nisu spavali kod kuće. Otišli su kod Selmine majke u Zenicu. Lejla je plakala cijelu noć. Ja sam sjedila za stolom i gledala u praznu šalicu kave.

Sljedećih dana svi su pričali o tome – komšije, rodbina, čak i hodža iz džamije. “Azra je izbacila sina iz kuće! Kakva je to majka?”

Ali nitko nije znao koliko sam puta plakala u jastuk, koliko sam puta molila Boga da mi da snage da izdržim još jedan dan. Nitko nije znao koliko sam puta poželjela samo malo mira u svojoj kući.

Jednog dana došla mi je sestra Sanela. Sjela je preko puta mene i rekla: “Znaš li ti koliko si hrabra? Ja nikad ne bih mogla to uraditi svom djetetu. Ali možda si bila u pravu. Nisi ti dužna nikome biti žrtva cijeli život.”

Ali onda dođe noć i opet se pitam – jesam li pogriješila? Jesam li trebala još malo trpjeti? Što ako mi Amir nikad ne oprosti?

Prošlo je mjesec dana otkako su otišli. Lejla se polako vraća sebi, kuća je tiša ali mirnija. Ponekad sretnem Amira na pijaci – samo klimne glavom i prođe dalje. Srce mi se stegne svaki put.

Sanjam ga često – sanjam kako dolazi kući, kako opet sjedimo svi za stolom kao nekad. Ali znam da ništa više neće biti isto.

Ponekad se pitam – gdje prestaje majčina žrtva, a počinje pravo na vlastiti mir? Je li grijeh što sam konačno izabrala sebe? Drage žene, šta biste vi uradile na mom mjestu?