Kad dom postane bojno polje: Priča o izgubljenoj sigurnosti

„Dosta mi je! Više ne mogu ovako!“ – mamina vika odjeknula je stubištem, a ja sam u tom trenutku znala da ništa više neće biti isto. Stajala sam u hodniku, držeći u ruci šalicu čaja koja se tresla zajedno sa mnom. Tata je šutio, gledao kroz prozor kao da će mu pogled kroz maglu zagrebačkog jutra dati odgovore koje traži već godinama. Brat Ivan je sjedio za stolom, stisnutih šaka, pogledom prikovanim za pod. U toj tišini, između maminih jecaja i tatine šutnje, naš dom je prestao biti dom.

Nije to bio prvi put da se svađamo. Ali ovaj put bilo je drugačije. Mama je spakirala torbu, izvadila dokumente iz ladice i rekla: „Odlazim. Vi ostanite ovdje i gledajte kako ćete dalje.“ Tata nije rekao ni riječ. Samo je sjeo na stolicu i zapalio cigaretu, iako je obećao da će prestati zbog zdravlja. Ivan je izašao van, zalupivši vratima tako jako da su slike pale sa zida. Ja sam ostala stajati, osjećajući kako mi se srce lomi na tisuću komadića.

Nekad smo bili sretna obitelj. Sjećam se ljeta na moru kod bake u Makarskoj, mirisa borova i zvuka valova. Sjećam se kako smo zajedno slagali puzzle za Božić, smijali se dok smo pekli kolače. Ali zadnjih godina sve se promijenilo. Tata je izgubio posao u brodogradilištu, mama je radila po cijele dane u banci, a Ivan je upao u loše društvo. Počeo je izostajati iz škole, donositi loše ocjene i vraćati se kući kasno noću. Mama ga je stalno napadala, tata ga nije branio. Ja sam pokušavala biti nevidljiva, da ne budem još jedan problem.

Te večeri kad je mama otišla, kuća je bila tiha kao grob. Tata je sjedio u mraku, Ivan nije došao kući do jutra, a ja sam ležala budna, slušajući svaki šum izvana. Ujutro sam pronašla poruku na stolu: „Ne tražite me.“ To je sve što je pisalo. Srce mi se steglo. Kako majka može samo tako otići? Zar joj više ništa ne značimo?

Dani su prolazili u magli. Tata je pokušavao glumiti da je sve u redu – kuhao bi ručak, pitao me za školu, ali oči su mu bile prazne. Ivan je postajao sve agresivniji. Jedne večeri došao je pijan i razbio prozor. Vikala sam na njega: „Zašto to radiš? Zar ti nije dosta svega?“ On mi je odgovorio kroz suze: „Nije meni mama otišla zbog mene! Svi ste vi krivi!“

Počeli smo živjeti kao stranci pod istim krovom. Svaki dan bio je nova borba – za malo mira, za malo pažnje, za malo ljubavi koja nam je svima nedostajala. Susjedi su počeli šaptati iza leđa: „Vidi ih, obitelj na rubu.“ U školi su me gledali sažaljivo. Najgore od svega bilo mi je kad me prijateljica Mirela pitala: „Jesi li dobro?“ Nisam znala što da odgovorim.

Jednog dana tata mi je rekao: „Moramo prodati stan.“ Nisam mogla vjerovati – izgubili smo mamu, sad ćemo izgubiti i dom? „Ne možemo više ovako“, rekao je tiho. „Dugovi su preveliki.“

Preselili smo kod tetke Ljiljane u Osijek. Njezina kuća bila je puna smijeha i topline, ali ja sam osjećala samo prazninu. Ivan se povukao u sebe, tata je postao još tiši. Ljiljana nas je pokušavala oraspoložiti: „Sve će biti dobro, djeco moja.“ Ali nitko joj nije vjerovao.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to mama. Glas joj je bio hladan: „Samo sam htjela reći da sam dobro.“ Tata joj nije htio pričati. Ivan joj je opsovao kroz suze. Ja sam samo šutjela.

Nakon toga više nismo čuli za nju mjesecima. Počela sam sanjati o tome kako dolazi kući, kako nas grli i govori da će sve biti kao prije. Ali svaki put bih se probudila u suzama.

Godinu dana kasnije tata je dobio posao u Njemačkoj i otišao raditi kao vozač kamiona. Ivan se ispisao iz škole i počeo raditi na građevini s tetkinim mužem. Ja sam ostala sama s Ljiljanom i njezinom djecom. Ponekad bih sjedila na prozoru i gledala kišu kako pada po dvorištu, pitajući se gdje sam pogriješila.

Jednog dana stiglo mi je pismo od mame iz Sarajeva. Pisalo je: „Žao mi je zbog svega. Nisam znala kako drugačije preživjeti.“ Čitala sam te riječi stotinu puta, ali nisam znala što osjećam – tugu, bijes ili olakšanje?

Danas imam 19 godina i još uvijek ne znam što znači imati dom. Ponekad mislim da smo svi mi samo izgubljeni ljudi koji traže toplinu tamo gdje su nekad bili sigurni.

Može li se povjerenje ponovno izgraditi kad te najbliži izda? Ili zauvijek ostaješ stranac u vlastitom životu?