Kad Dječja Igra Razori Prijateljstvo: Priča o Granicama i Opsesiji

“Zar ne može barem jednom sama da se igra ili da gleda crtiće?” – glas mog muža, Ivana, odjeknuo je kroz stan dok sam pokušavala smiriti napetost koja se već tjednima gomilala. Ana je sjedila preko puta mene, s Lanom u krilu, a njezine oči su se ispunile suzama. U tom trenutku, sve godine našeg prijateljstva, svi zajednički izleti na more, svi rođendani i kave, činili su se tako dalekima.

Sve je počelo kad je Ana rodila Lanu. Bila sam presretna zbog nje, iskreno. Zaslužila je biti majka, toliko je to željela. Ali nisam bila spremna na to koliko će se naš odnos promijeniti. Prvih mjeseci sve je bilo u redu – slali smo si slike, pričale o pelenaškim mukama i neprospavanim noćima. No, kako je Lana rasla, tako je rasla i Anina potreba da svi oko nje budu jednako oduševljeni svakim Laninim osmijehom, svakom novom riječi.

“Pogledaj kako Lana zna reći ‘pas’! Vidi kako pleše!” – Ana bi mi slala desetke videa dnevno. Na početku sam odgovarala smajlićima i srcima, ali s vremenom sam počela ignorirati poruke. Osjećala sam krivnju, ali nisam više mogla podnijeti taj pritisak.

Jednog dana, dok sam kuhala ručak, Ana me nazvala: “Hej, možemo li doći kod vas? Lana se dosađuje kod kuće.” Pogledala sam Ivana koji je odmahnuo glavom. “Možda neki drugi dan? Danas baš imamo puno posla,” slagala sam. Ali Ana nije odustajala. Sljedeći dan opet ista poruka. I tako danima.

Na društvenim mrežama sve su njezine profilne slike bile Lanine. Svaka objava – Lana u parku, Lana jede juhu, Lana spava. Počela sam osjećati kao da više ne poznajem svoju prijateljicu. Kao da je nestala ona Ana s kojom sam mogla pričati o svemu – o poslu, o knjigama, o životu. Sada je postojala samo Lana.

Jednog vikenda ipak smo ih pozvali na kavu. Ivan je bio nervozan cijelo jutro. “Znaš da će opet biti samo o Lani…” šapnuo mi je dok smo postavljali stol. I bio je u pravu. Ana nije prestajala pričati o tome kako Lana ne voli jesti povrće, kako joj raste prvi zub, kako joj treba društvo jer joj je dosadno sama.

Lana je trčkarala po stanu, vukla naše knjige s police, razlila sok po tepihu. Ana nije ni primijetila – bila je previše zaokupljena pričanjem o tome kako Lana ima poseban dar za glazbu jer voli lupati po loncima. Ivan je pokušavao biti pristojan, ali vidjela sam da mu puca film.

Kad su otišle, Ivan je sjeo na kauč i samo rekao: “Ne mogu više ovo. Zar stvarno misli da nam je život stao dok gledamo njih dvije?”

Počela sam preispitivati samu sebe – jesam li loša prijateljica jer mi smeta dijete moje najbolje prijateljice? Ili je Ana ta koja ne vidi granice? Pokušala sam razgovarati s njom o tome, ali svaki put bi me prekinula: “Ti to ne razumiješ jer nemaš djecu.”

Jedne večeri, dok sam skrolala Instagramom, shvatila sam da su svi Anini profili zapravo postali Lanini albumi. Nigdje više nije bilo Ane – njezinih misli, njezinih hobija, njezinih snova. Samo Lana. Počela sam se pitati gdje završava roditeljska ljubav a gdje počinje opsesija.

Na poslu su me kolegice pitale zašto više ne izlazim s Anom. “Ma znaš kako to ide kad dođu djeca…” odgovarala sam izbjegavajući istinu. A istina je bila da sam se osjećala izdano – kao da me netko zamijenio bez pitanja.

Vrhunac je bio kad me Ana pitala mogu li čuvati Lanu dok ona ide na frizuru. “Znaš da nemam iskustva s djecom…” pokušala sam izbjeći, ali ona je inzistirala: “Ma šta ti fali? Samo sat vremena!” Pristala sam iz grižnje savjesti.

Sat vremena pretvorilo se u tri sata kaosa – Lana je plakala za mamom, odbijala jesti, razbacivala igračke po cijelom stanu. Kad se Ana vratila, bila je uvrijeđena što joj nisam poslala nijednu sliku Lanu dok ju je čuvala. “Pa zar ti nije bila slatka?”

Te večeri Ivan mi je rekao: “Moraš joj reći što te muči ili ćeš puknuti.”

Sutradan sam skupila hrabrost i pozvala Anu na kavu bez Lane. “Možemo li nas dvije same? Trebam te kao prijateljicu.” Došla je uvrijeđena i odmah pitala gdje je Lana dobrodošla ako nije kod mene.

“Ana, fališ mi ti… Nedostaje mi razgovor s tobom o svemu što nije povezano s Lanom. Osjećam da te gubim…”

Pogledala me kao da sam joj rekla nešto najgore na svijetu. “Znači smeta ti moje dijete? Kako možeš biti tako sebična?”

Nisam znala što reći. Samo sam šutjela dok nije otišla.

Dani su prolazili bez poruka, bez poziva. Na društvenim mrežama još uvijek samo Lana – ali sada bez mene u pozadini.

Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije reagirati ili smo jednostavno odrasle u različite ljude koje više ništa ne povezuje osim uspomena iz prošlosti.

Je li moguće sačuvati prijateljstvo kad život krene različitim putem? Gdje prestaje ljubav prema djetetu a počinje gubitak sebe? Što biste vi napravili na mom mjestu?