Kad bolest kćeri otkrije tajne: Priča o ocu koji je morao izgraditi život iznova

“Tata, zašto mama ne dolazi?” Ivana me gledala krupnim, umornim očima, dok sam joj mijenjao oblog na čelu. Srce mi se slamalo svaki put kad bih joj morao slagati, kad bih joj rekao da će mama uskoro doći, iako sam znao da je prošlo već tjedan dana otkako je Marija nestala. Nije ostavila poruku, nije se javila nikome, čak ni svojoj sestri Aniti. Policija je rekla da moramo čekati još nekoliko dana prije nego što je službeno proglase nestalom. A ja sam sjedio u kuhinji, gledao u praznu šalicu kave i pitao se gdje sam pogriješio.

Ivana je imala samo trinaest godina kad su joj dijagnosticirali autoimunu bolest. Prvo su to bile samo temperature, umor, bolovi u zglobovima. Onda su došli nalazi krvi, pa pregledi u Zagrebu, pa beskrajni redovi u bolnici Rebro. Marija je uvijek bila uz nju, a ja sam radio prekovremeno da pokrijem troškove. Nikad nisam mislio da će nas bolest razdvojiti, ali upravo je ona bila okidač za sve što je uslijedilo.

Jedne večeri, dok sam sjedio uz Ivanin krevet, zazvonio je telefon. Bio je to doktor Kovačević iz bolnice. “Gospodine Perić, trebali bismo vas vidjeti što prije. Postoji problem s nalazima. Možete li doći sutra s Ivanom i suprugom?” Glas mu je bio ozbiljan, ali nisam mogao ni slutiti što me čeka.

Sutradan sam došao sam, jer Marije nije bilo. Doktor je bio kratak: “Gospodine Perić, Ivani je hitno potrebna transplantacija. Najbolje bi bilo da donori budu roditelji. No, nalazi su pokazali da vi niste biološki otac. Žao mi je, ali morali smo vas obavijestiti.”

U tom trenutku, svijet mi se srušio. Nisam mogao disati. “Kako to mislite? To nije moguće!” vikao sam, osjećajući kako mi se tlo izmiče pod nogama. “Gospodine, znamo da je ovo šok, ali molim vas, razmislite o Ivaninom zdravlju. Moramo pronaći odgovarajućeg donora.”

Izašao sam iz bolnice kao u magli. Sjećam se da sam hodao Ilicom, gledao ljude oko sebe, a svi su mi izgledali kao stranci. Kako je moguće da petnaest godina živim u laži? Kako je moguće da žena koju sam volio više od svega skriva takvu tajnu od mene?

Kad sam se vratio kući, Ivana me dočekala s osmijehom. “Tata, jesi li donio čokoladu?” Nisam mogao izdržati. Sjeo sam pored nje, zagrlio je i zaplakao. “Ivana, uvijek ću biti tvoj tata, bez obzira na sve. Znaš to, zar ne?” Pogledala me zbunjeno, ali nije pitala ništa više. Djeca osjećaju kad je nešto pogrešno, ali ponekad su mudrija od odraslih.

Sljedećih dana pokušavao sam pronaći Mariju. Zvao sam njezine prijateljice, kolegice s posla, čak i njezinu majku u Osijeku. Nitko nije znao ništa. Policija je pokrenula potragu, ali bez rezultata. Ljudi iz susjedstva počeli su šaptati, gledati me ispod oka. “Jesi čuo, Marija je nestala. Kažu da je imala ljubavnika u Zagrebu…” Slušao sam te priče, ali nisam imao snage ni za što osim za Ivanu.

Jedne večeri, dok sam prao suđe, zazvonio je mobitel. Nepoznat broj. “Dobar večer, gospodine Perić. Ovdje je doktorica Jurić iz KBC-a. Imamo potencijalnog donora za Ivanu. Trebali bismo vas vidjeti sutra.” Osjetio sam olakšanje, ali i tjeskobu. Tko je taj donor? Hoće li sve biti u redu?

Sutradan sam s Ivanom otišao u bolnicu. U čekaonici sam ugledao ženu srednjih godina, tamne kose, sličnu Mariji. Prišla mi je nesigurno. “Vi ste Ivanin otac? Ja sam Sanja. Znam da je ovo čudno, ali… ja sam Ivanina biološka teta. Moj brat je njezin otac. Marija i ja smo bile najbolje prijateljice na fakultetu. Znam da je ovo šok, ali Marija je bila očajna. Nije mogla imati djecu, a moj brat je pristao pomoći. Sve je bilo dogovoreno, ali nitko nije mislio da će istina ikad izaći na vidjelo.”

Sanja je plakala dok mi je pričala sve to. Osjećao sam bijes, tugu, ali i olakšanje što Ivana ima šansu za život. “Zašto mi Marija nikad nije rekla? Zar sam bio toliko loš muž?” pitao sam, ali Sanja je samo slegnula ramenima. “Bojala se da ćeš je ostaviti. Voljela te je, ali nije znala kako ti reći.”

Operacija je prošla dobro. Ivana se oporavljala, a ja sam svaki dan bio uz nju. Marija se nikad nije vratila. Policija je pronašla njezinu torbu u Savi, ali tijelo nikad nisu našli. Ljudi su nagađali, ali ja sam znao da je otišla jer nije mogla podnijeti težinu svojih laži.

Godinama kasnije, Ivana je odrasla u snažnu, pametnu djevojku. Nikad joj nisam rekao istinu o njezinom podrijetlu. Za mene je uvijek bila i ostala moja kćer. Ljubav nije u krvi, nego u onome što činimo jedni za druge.

Ponekad, kad navečer sjedim sam u stanu i gledam Ivanine slike iz djetinjstva, pitam se: Jesam li mogao nešto promijeniti? Jesam li bio dovoljno dobar otac, muž, čovjek? Može li ljubav preživjeti izdaju i laži, ili nas one zauvijek obilježe? Što vi mislite – može li se iz pepela srušenog života izgraditi nešto novo, još jače?