Jesam li zaista uvijek bila ta zla svekrva?
“Ne trebaš dolaziti, Marija. Sve je pod kontrolom.” Glas mog sina Ivana bio je hladan, gotovo služben. Stajala sam u hodniku, stisnutih šaka, gledajući u telefon kao da će mi on dati odgovore koje tražim već godinama. U pozadini sam čula šapat njegove supruge, Lejle, i osjetila kako mi srce tone. Opet sam višak. Opet sam ona koja smeta.
Nije uvijek bilo tako. Sjećam se dana kad je Ivan doveo Lejlu prvi put kući. Bila je tiha, sramežljiva, ali s toplim osmijehom. Pripremila sam najbolju pitu od jabuka, onu koju je Ivan volio još kao dijete. Nadala sam se da će me zavoljeti kao drugu majku. Ali već tada sam osjetila zid između nas. Možda sam previše pričala o Ivanu, možda sam previše uspoređivala, možda sam bila previše… svekrva.
“Mama, Lejla ne voli kad joj govoriš kako se pravi sarma. Ona ima svoj način,” rekao mi je Ivan jednom, dok smo zajedno čistili grašak za ručak. Pogledala sam ga zbunjeno. “Ali ja samo želim pomoći…” promrmljala sam. “Znam, ali pusti je da sama odluči.”
Od tada sam počela šutjeti. Povukla sam se, dolazila rjeđe, donosila manje hrane, manje savjeta. Ali zid je rastao. Lejla je izbjegavala moj pogled, a Ivan je postajao sve udaljeniji. Kad su dobili malu Saru, nadala sam se da će nas dijete ponovno povezati. Ali i tu sam bila višak. “Mama, nemoj joj davati šećer!” viknula je Lejla kad sam pokušala Saru počastiti kockom čokolade.
Godine su prolazile u tišini i nesporazumima. Ponekad bih čula od susjede Zdenke kako su Ivan i Lejla išli na more, slavili rođendane, a mene nisu zvali. “Ma znaš ti mlade…” tješila me Zdenka, ali ja sam znala – nisam bila dio njihove obitelji.
A onda je došla bolest. Lejla je završila u bolnici, Ivan je bio slomljen. Sara je plakala svaku noć. I tada su me nazvali. “Mama, možeš li doći? Trebamo te,” rekao je Ivan tihim glasom.
Stajala sam pred njihovim vratima s torbom punom hrane i igračaka za Saru. Kad mi je Ivan otvorio vrata, zagrlio me prvi put nakon godina. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Hvala što si došla,” šapnuo je.
Lejla je ležala blijeda na kauču, kosa joj je bila skupljena u neurednu punđu. Pogledala me umorno, ali nije rekla ništa. Sjela sam pored nje i uhvatila je za ruku.
“Znam da nisam bila najbolja svekrva… Ali tu sam ako trebaš pomoć,” rekla sam tiho.
Lejla me pogledala kroz suze.
“Možda smo obje griješile… Ja sam se bojala da ću izgubiti Ivana ako te pustim preblizu,” priznala je.
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Sve ove godine borile smo se za istog čovjeka – ona kao žena, ja kao majka. Nitko nije pobijedio; samo smo izgubile dragocjeno vrijeme.
Dani su prolazili u brizi za Saru i Lejlu. Zajedno smo kuhale, zajedno plakale i smijale se sitnicama koje prije nismo primjećivale. Sara me grlila prije spavanja i šaptala: “Bako, volim te.” Počela sam osjećati da pripadam.
Jedne večeri dok smo prale suđe, Lejla mi je tiho rekla:
“Znaš, Marija… Kad si prvi put došla kod nas, bojala sam se da ćeš me stalno uspoređivati s tvojom slikom idealne žene za Ivana. Nisam znala kako biti snaha u tvojoj kući.”
Pogledala sam je iskreno:
“A ja nisam znala kako biti svekrva koja ne gubi sina kad dobije snahu.”
Smijale smo se kroz suze.
Ali nije sve bilo lako. Ivan je često bio nervozan zbog posla i Lejline bolesti. Jedne večeri vikao je na mene jer nisam dobro pospremila Sarine igračke.
“Mama! Zar ne možeš jednom poslušati? Sve mora biti po tvome!”
Pogodilo me to više nego što bih htjela priznati.
Otišla sam u svoju sobu i plakala kao dijete. Pitala sam se: Jesam li stvarno uvijek bila ta zla svekrva? Ili samo žena koja nije znala kako voljeti drugačije?
Sutradan mi je Ivan došao u sobu.
“Oprosti, mama… Previše mi je svega. Ne znam što bih bez tebe,” rekao je tiho.
Zagrlila sam ga i osjetila olakšanje.
Danas sjedim na balkonu njihove kuće, gledam Saru kako crta kredama po pločniku i osjećam mir kakav nisam dugo osjetila.
Možda nikad neću biti savršena svekrva ili majka, ali naučila sam da ljubav nije natjecanje nego zajedništvo.
Ponekad se pitam: Koliko nas u ovoj zemlji živi s osjećajem da smo višak vlastitoj obitelji? I jesmo li spremni oprostiti sebi i drugima kako bismo ponovno pronašli put jedni do drugih?