Jesam li stvarno loša svekrva? Priča o dva tjedna tuge i sumnje
“Ne mogu vjerovati da si mu dala čokoladu prije ručka!” Ivana je stajala nasred kuhinje, ruku prekriženih na prsima, a pogled joj je bio oštar kao nož. U tom trenutku, činilo mi se da cijeli stan miriše na napetost, a ne na svježe pečene kiflice koje sam upravo izvadila iz pećnice. Luka, moj unuk, sjedio je za stolom s mrljom čokolade na bradi i pogledom punim straha.
“Ivana, samo sam htjela malo razveseliti dijete…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula: “Mama, dogovorili smo se! Znaš da ne smije slatko prije ručka. Zar ti je tako teško poštovati naše pravila?”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Dva tjedna sam čekala ovaj trenutak – da budem baka na koju će Luka biti ponosan, da pokažem Ivani i svom sinu Dini da mogu biti od pomoći. A sada, nakon samo tri dana čuvanja unuka dok su oni na poslu, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Sjećam se kad me Dino nazvao prije mjesec dana: “Mama, možeš li nam pomoći s Lukom dok Ivana i ja radimo? Znaš da nam je teško naći nekoga kome vjerujemo.” Srce mi je poskočilo od sreće. Godinama sam osjećala da me Ivana drži na distanci, uvijek ljubazna ali hladna, kao da se boji da ću joj uzeti sina ili previše utjecati na njihovu obitelj. Ovo je bila moja prilika da pokažem da sam tu za njih.
Prvi dan je prošao u igri i smijehu. Luka je crtao po stolu, ja sam mu pričala priče iz svog djetinjstva u Mostaru, a navečer smo zajedno gledali crtiće. Drugi dan sam ga vodila u park, gdje smo sreli moju susjedu Mariju. “Kako ti je lijep unuk! Baš si sretna što ga možeš čuvati,” rekla je s osmijehom. Osjećala sam se ponosno.
Ali već treći dan počeli su problemi. Ivana je primijetila da Luka ima ogrebotinu na koljenu. “Kako se to dogodilo?” pitala je strogo. “Pa, igrao se u parku… djeca padaju,” pokušala sam objasniti. “Ali rekla sam ti da paziš na njega!”
Svaki moj pokušaj da nešto napravim bio je pogrešan. Kad sam mu dala juhu koju sam kuhala godinama za svoju djecu, Ivana je rekla: “On ne jede to, ima alergiju na mrkvu! Zar nisi slušala kad smo pričali?”
Dino je pokušavao smiriti situaciju: “Ivana, mama se trudi…” Ali ona nije popuštala. Navečer sam plakala u svojoj sobi, osjećajući se kao najgora baka na svijetu.
Jedne večeri, dok sam spremala Luku za spavanje, šapnuo mi je: “Bako, volim kad si tu.” Suze su mi navrle na oči. Možda ipak nisam sve radila krivo?
Ali sljedeće jutro Ivana me dočekala s popisom pravila: što Luka smije jesti, koliko minuta smije gledati televiziju, kad mora spavati… Osjećala sam se kao dadilja, ne kao baka.
Jednog dana došla je ranije s posla i zatekla nas kako igramo Čovječe ne ljuti se. Luka je bio sav uzbuđen jer me pobijedio. Ivana je pogledala sat: “Kasno je! Trebao je već biti u krevetu!”
“Ivana, samo smo se malo zaigrali…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula: “Mama, ovo nije igra. Ovo je odgovornost! Ako ne možeš poštovati naše odluke, bolje da više ne čuvaš Luku.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje majke i kako je ona čuvala moju djecu – uvijek s ljubavlju i toplinom, ali nikad nije morala ispunjavati popise pravila niti se bojati svake greške.
Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s Dinom. Sjeli smo u kuhinji dok su Ivana i Luka bili vani.
“Dino, osjećam se kao da ništa ne radim dobro. Znam da Ivana želi najbolje za Luku, ali imam osjećaj da me ne želi ovdje…”
Dino je uzdahnuo: “Mama, Ivana je pod stresom zbog posla i svega… Znam da ti nije lako. Ali molim te, pokušaj razumjeti njezinu stranu.”
“A tko će razumjeti mene?” pitala sam tiho.
Kad su se vratili, Ivana mi je hladno rekla: “Hvala ti na pomoći, ali mislim da ćemo dalje sami.” Luka me zagrlio oko struka: “Bako, nemoj ići!”
Spakirala sam svoje stvari i otišla kući s osjećajem praznine koji me gušio. Dani su prolazili sporo; nitko me nije zvao niti pitao kako sam. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno loša baka? Jesam li loša svekrva jer nisam znala poštovati njihova pravila?
Sinoć mi je Luka poslao crtež – nas dvoje u parku, s velikim srcem iznad nas. Plakala sam dugo gledajući taj papir.
Možda nisam savršena baka ni svekrva, ali volim svog unuka više od svega. Je li to dovoljno? Ili danas ljubav više nije dovoljna?
Što vi mislite – gdje sam pogriješila? Je li moguće biti dobra baka i svekrva u današnje vrijeme ili su očekivanja jednostavno previsoka?