Jedna soba, četiri generacije – Ispovijest jedne bake

„Jasmina, molim te, prestani se svađati s bratom!“, povikala sam, dok su se glasovi moje djece i unučadi miješali s mirisom graha koji sam kuhala na staroj električnoj ploči. U toj jednoj sobi, gdje svaka riječ odzvanja kao udarac, svaki dan je nova borba. Sjedim na svom krevetu, gledam kroz prozor na kišni sarajevski dan i pitam se: kako smo došli ovdje?

Moj sin, Adnan, sjedi u kutu, bulji u telefon. Njegova žena, Mirela, već satima šuti, lice joj je umorno, a ruke drhte dok presvlači najmlađu unuku. Treće dijete je na putu. Sjećam se dana kad su mi rekli da će opet postati roditelji. Nisam znala bih li plakala ili se smijala. „Mama, bit će nam bolje, snaći ćemo se“, rekao je Adnan tada. Ali kako? Kad nas je šestero u jednoj sobi, kad svaka marka mora biti rastegnuta do pucanja?

Nekad sam bila ponosna žena. Imali smo kuću u Zenici, muž je radio u željezari, ja u školi kao spremačica. Djeca su bila čista, sita, vesela. Onda je došao rat. Sve smo izgubili. Muž mi je poginuo na liniji kod Travnika. Ostala sam sama s dvoje male djece i srcem koje nikad više nije bilo cijelo.

Godine su prolazile. Djeca su odrasla, ali rana od gubitka nikad nije zacijelila. Adnan je bio dobar dečko, ali uvijek previše mekan za ovaj svijet. Oženio je Mirelu iz Mostara – dobra cura, ali i ona slomljena svojim životom. Kad su izgubili posao u trgovini prije dvije godine, došli su meni u Zagreb. „Mama, nemamo gdje“, rekao je Adnan. Nisam mogla reći ne.

Sada nas šestero spava u istoj sobi. Dva kreveta, stari ormar i stol koji škripi pod težinom svakodnevnih briga. Najstarija unuka, Jasmina, ima deset godina i već zna više o životu nego što bih ikad htjela da zna. „Bako, zašto tata ne radi?“, pita me tiho dok navečer ležimo jedna uz drugu. Šutim. Kako joj objasniti da je život ponekad okrutan i da ni ljubav ni trud nisu uvijek dovoljni?

Jedne večeri, dok su svi spavali, čula sam Mirelu kako tiho plače u kupaonici. Prišla sam joj i zagrlila je. „Ne mogu više, mama“, šapnula je kroz suze. „Nisam znala da će biti ovako teško.“ Osjetila sam kako mi srce puca još jednom. „Znam, dijete moje“, rekla sam joj. „Ali moramo izdržati zbog djece.“

Adnan je sve više odsutan. Ponekad nestane cijeli dan pod izgovorom da traži posao. Vraća se kasno navečer, miriše na cigarete i alkohol. Znam da ga boli što ne može biti bolji otac i muž, ali ne znam kako mu pomoći. Ponekad ga pogledam i vidim ono malo dijete koje sam nekad držala za ruku na putu do škole.

Jednog dana Jasmina se vratila iz škole uplakana. „Djeca su mi rekla da smo siromašni i da smrdi na nas“, jecala je. Nisam znala što reći. Samo sam je privukla k sebi i plakala s njom. Te večeri sam dugo gledala u strop i molila Boga da nam pomogne.

Svađe su sve češće. Mirela i Adnan se prepiru oko novca, oko djece, oko svega što im nedostaje. Ja pokušavam biti most između njih, ali osjećam kako mi snaga ponestaje. Moje tijelo stari brže nego što bih htjela priznati.

Jednog jutra Mirela mi je rekla: „Razmišljala sam da odem natrag kod svojih u Mostar.“ Pogledala sam je u oči i vidjela strah i očaj. „A djeca?“, pitala sam tiho. „Ne mogu ih ostaviti“, odgovorila je kroz suze.

Ponekad sanjam svog muža kako mi govori: „Drži ih na okupu.“ Ali što ako više ne mogu? Što ako ljubav nije dovoljna?

Jedne noći Adnan se vratio kući pijaniji nego ikad prije. Počeo je vikati na Mirelu zbog sitnice – nije bilo dovoljno kruha za večeru. Djeca su se sakrila iza mene, a ja sam prvi put u životu povisila glas na svog sina: „Dosta! Ovo nije život! Pogledaj nas! Pogledaj djecu!“

Adnan je sjeo na pod i zaplakao kao dijete. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da možda još ima nade za nas.

Dani prolaze sporo, ali svako jutro ustajem s istom molitvom: da budemo zajedno, da preživimo još jedan dan bez svađe i suza.

Ponekad se pitam – koliko još mogu izdržati? Je li ljubav dovoljna kad sve drugo nestane? Može li jedna soba sačuvati obitelj kad zidovi postanu pretijesni za sve naše boli?