Jedna noć kad se sve srušilo: Kad sam saznala da je Ivan zaljubljen u drugu

“Ne laži mi više, Ivane!” viknula sam, a glas mi je zadrhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći njegov mobitel u ruci. Kiša je lupkala po prozoru, a u meni je tutnjala oluja jača od svake koju sam ikad doživjela. Ivan je zurio u mene, blijed kao zid, a onda je samo sjeo na rub kauča i spustio glavu među dlanove.

“Nisam htio da saznaš ovako…” promrmljao je, ali nisam ga ni čula. U glavi mi je odzvanjalo ime – Ana. Ana iz njegovog ureda. Ana kojoj je slao poruke pune nježnosti koje meni nije napisao godinama. Osjetila sam kako mi se srce steže, kao da ga netko cijedi šakama.

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci. Ivan je kasnio s posla, bio odsutan i hladan. Naša djeca, Luka i Petra, osjećala su napetost, iako su bili premali da razumiju što se događa. Moja sestra Marija mi je stalno govorila: “Maja, moraš razgovarati s njim. Ne možeš sve sama nositi.” Ali kako razgovarati kad svaki pokušaj završi šutnjom ili svađom?

Te večeri nisam planirala kopati po njegovom mobitelu. Samo sam htjela provjeriti koliko je sati dok sam čekala da se vrati iz “dugog sastanka”. Poruke su bile otvorene. Prva rečenica koju sam pročitala bila je: “Jedva čekam opet biti s tobom.” U tom trenutku vrijeme je stalo.

“Zašto, Ivane? Zar ti nisam bila dovoljna? Zar naša obitelj nije bila dovoljna?” suze su mi klizile niz lice, a on je šutio. U tom trenutku mrzila sam ga, ali još više sam mrzila sebe što nisam ranije vidjela znakove.

Sutradan sam otišla kod mame u Dubravu. Sjedile smo za kuhinjskim stolom, a ona mi je kuhala kavu kao kad sam bila dijete. “Znaš, Majo,” rekla je tiho, “tvoj otac je jednom bio zaljubljen u drugu ženu. Ali vratio se kući jer je znao što ima ovdje. Ljudi griješe. Pitanje je što ćeš ti sad?”

Nisam znala odgovor. Dani su prolazili u magli. Ivan je pokušavao razgovarati, ali svaki njegov pokušaj zvučao je kao izgovor. Djeca su osjećala napetost – Luka me pitao zašto tata više ne dolazi na nogometne utakmice, a Petra je plakala svaku noć.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Marija me nazvala: “Majo, moraš odlučiti – ili ćeš mu oprostiti ili ćeš otići. Ne možeš živjeti ovako na pola.”

Ali kako oprostiti izdaju? Kako ponovno vjerovati čovjeku koji ti je lagao u oči? Sjećam se kad smo se vjenčali u crkvi na Kaptolu – obećali smo si vjernost i ljubav. Gdje su nestala ta obećanja?

Ivan je predložio bračno savjetovanje. Pristala sam iz očaja, ne iz nade. Prvi susret kod psihologinje Mire bio je bolan – izgovorili smo riječi koje smo godinama gutali. “Osjećam se nevidljivo,” rekla sam kroz suze. “Osjećam se kao da više nisam tvoja supruga nego samo majka tvoje djece.” Ivan je šutio, a onda priznao: “Bojao sam se reći ti koliko sam nesretan. Ana me slušala… Ti si uvijek bila zauzeta djecom i poslom.”

Zaboljelo me to više od same prevare. Jesam li stvarno zaboravila na njega? Jesam li postala samo majka i domaćica? Počela sam preispitivati svaki trenutak našeg braka – kad smo zadnji put zajedno otišli u kino? Kad smo zadnji put razgovarali o nečemu osim o računima i djeci?

Tjedni su prolazili u pokušajima da popravimo ono što se slomilo. Ivan je prestao viđati Anu, barem tako kaže. Počeo se truditi oko kuće, oko mene i djece. Ali povjerenje nije nešto što možeš vratiti preko noći.

Jedne subote odveo nas je na Sljeme, kao nekad prije djece. Djeca su trčala po snijegu, a mi smo sjedili na klupi i gledali ih. “Majo,” rekao je tiho, “znam da sam pogriješio. Ne tražim da mi odmah oprostiš, ali želim pokušati ponovno biti obitelj.” Pogledala sam ga i shvatila koliko ga još volim, ali i koliko me povrijedio.

Navečer sam ležala budna i razmišljala o svemu – o svojim snovima koje sam žrtvovala za obitelj, o prijateljicama koje su prošle kroz isto i šutjele zbog srama ili djece. U Hrvatskoj i Bosni žene često ostaju zbog djece ili zato što društvo osuđuje razvod. Ali što ako ostanem i izgubim sebe?

Danas još uvijek ne znam što ću odlučiti. Povjerenje se teško vraća, a rana još peče. Djeca zaslužuju sretnu majku, a ja zaslužujem ljubav koja ne boli.

Možda će vrijeme pokazati pravi put. Možda ću mu jednog dana moći oprostiti – ili možda neću nikada.

Pitam vas – biste li vi mogli oprostiti izdaju? Je li moguće ponovno voljeti nekoga tko vas je jednom izdao?