Jedan bubreg, dva života: Ljubav, gubitak i nada na rubu očaja

“Ne možeš umrijeti, Alma! Ne smiješ!” vikala je moja sestra Lejla, držeći me za ruku dok su me vozili u bolnicu. Sjećam se mirisa dezinfekcijskih sredstava, hladnoće na koži i pogleda moje majke, koja je šutjela, ali su joj oči vrištale od straha. Imala sam 29 godina i osjećala sam se kao da mi je život već gotov. Dijagnoza: kronično zatajenje bubrega. Liječnici su rekli da bez transplantacije nemam više od godinu dana.

Moj otac, Senad, šutio je danima. Zatvorio bi se u radionicu i pilio drva satima, samo da ne gleda mene kako svakodnevno slabim. Majka je svako jutro išla u crkvu, iako smo muslimani, jer je vjerovala da Bog ne gleda na etikete kad je dijete u pitanju. Lejla je pretraživala internet, tražila klinike po Zagrebu i Sarajevu, slala mailove i molila ljude za pomoć. “Možda će netko htjeti donirati bubreg…” šaptala bi kroz suze.

Prijatelji su se povukli. Neki iz straha, neki iz nemoći. Samo je Dino, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva, dolazio svaku večer s toplom juhom i pričama o glupostima iz grada. “Znaš li da je Jasmina opet ostavila Muju?” smijao se, pokušavajući me nasmijati. Ali ja sam bila prazna.

Nakon mjeseci dijalize i čekanja na listi, stigla je vijest: nema podudarnog donora. Otac je bio previše bolestan, majka nije odgovarala krvnom grupom, Lejla je imala dijabetes. “Možda je ovo Božja volja,” rekla je majka jedne večeri dok smo sjedile na balkonu. “Možda se trebaš pomiriti s tim.”

Ali ja nisam mogla. Nisam htjela umrijeti. Imala sam planove – željela sam završiti studij pedagogije u Zagrebu, putovati, voljeti nekoga do kraja života. I onda, kad sam već bila na rubu očaja, dogodilo se nešto nevjerojatno.

Jednog jutra zazvonio je telefon. “Dobar dan, zovem se Gabrijel Kovačević. Čuo sam za vašu situaciju preko zajedničkog prijatelja. Voljan sam napraviti testiranja za donaciju bubrega.”

Nisam mogla vjerovati. Tko bi bio toliko lud da ponudi dio sebe potpunoj strankinji? Gabrijel je bio iz Osijeka, imao je 34 godine, radio kao nastavnik matematike. Prvi put smo se sreli u bolnici u Zagrebu. Bio je visok, mršav, s blagim osmijehom i toplim očima.

“Zašto to radiš?” pitala sam ga dok smo čekali nalaze.

Slegnuo je ramenima. “Zato što mogu. I zato što bih volio da netko isto učini za moju sestru, ako joj ikad zatreba.”

Testiranja su trajala tjednima. Svaki put kad bi došao u bolnicu, donio bi mi kavu i čokoladu. Počeli smo razgovarati o svemu – o njegovom djetinjstvu u Slavoniji, o mojoj obitelji u Tuzli, o ratu koji nam je svima ukrao dio djetinjstva.

“Znaš,” rekao mi je jednom dok smo šetali Maksimirom nakon pregleda, “život ti uvijek uzme nešto, ali ti nekad i vrati više nego što si očekivao.”

Operacija je zakazana za 15. rujna 2016. godine. Noć prije nisam spavala. Gabrijel mi je poslao poruku: “Ne boj se. Sutra počinje tvoj novi život.”

Operacija je prošla dobro. Probudio me njegov glas: “Hej, spavalice! Kako si?” Nisam mogla govoriti od suza.

Nakon toga sve se promijenilo. Moje tijelo se oporavljalo, ali srce mi je bilo ranjivo kao nikad prije. Gabrijel me posjećivao svaki dan. Moja obitelj ga je prihvatila kao svog sina – čak ga je otac jednom zagrlio i rekao: “Ti si sada naš.” Lejla ga je zadirkivala: “Gabrijel, znaš li kuhati bosanski lonac? Ako ne znaš, Alma te neće htjeti!”

S vremenom smo postali nerazdvojni. Ljubav se rodila iz zahvalnosti, ali rasla je iz svakodnevnih sitnica – načina na koji bi mi popravio jastuk ili donio omiljeni sladoled iz dućana na drugom kraju grada.

Ali sreća nije dugo trajala.

Gabrijel je počeo osjećati bolove nekoliko mjeseci nakon operacije. Liječnici su otkrili komplikacije – infekcija koja se proširila na preostali bubreg. Bio je slab, ali nikad nije pokazivao strah predamnom.

“Ne želim da me žališ,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili na klupi ispred bolnice u Osijeku.

“Ne žalim te,” odgovorila sam kroz suze. “Volim te više nego što sam ikad mislila da mogu voljeti nekoga.”

Njegovo stanje se pogoršavalo iz dana u dan. Moja obitelj dolazila bi svaki vikend iz Tuzle da ga posjeti. Majka bi mu donosila pite i molila se za njega na svakom groblju kroz koje bi prošla.

Jednog jutra probudila sam se uz zvuk telefona. Gabrijelova sestra Ivana plakala je s druge strane: “Alma… Gabrijel nije izdržao noć…”

Svijet mi se srušio.

Na njegovom grobu stajala sam satima, ne znajući kako dalje disati bez njega. Otac me zagrlio prvi put nakon dugo vremena: “Neki ljudi dođu u naš život da nas spase… ali nekad ih Bog uzme natrag jer su previše dobri za ovaj svijet.”

Prošlo je sedam godina od tada. Živim s njegovim bubregom i njegovim osmijehom u sebi. Završila sam fakultet, radim s djecom s posebnim potrebama u Sarajevu i svaki put kad pomognem nekom djetetu, osjećam kao da Gabrijel živi kroz mene.

Ponekad se pitam – jesam li mu dovoljno zahvalila? Je li ljubav koju smo imali bila dovoljna da opravda njegovu žrtvu? I što bih dala da ga mogu još jednom zagrliti i reći mu hvala?

Možda vi znate odgovor: Što znači biti živ – samo disati ili voljeti nekoga toliko da mu dugujete svaki novi dan?