Jedan bubreg, dva života: Ljubav, gubitak i nada na rubu očaja

“Ne možeš više čekati, Lana. Vrijeme ti ističe.” Glas doktorice Ivane odzvanjao je kroz sterilnu bolničku sobu KBC-a Rebro. Pogledala sam mamu, koja je stiskala rub svoje torbe kao da će joj to pomoći da ne zaplače. Tata je šutio, gledao kroz prozor na magloviti Zagreb, kao da će mu grad dati odgovore koje liječnici nisu mogli.

“Ali što ako nema donora?” prošaptala sam, glas mi je bio tanak poput niti. Srce mi je lupalo kao da želi pobjeći iz tijela koje ga izdaje.

“Moramo vjerovati,” rekla je mama, ali u njezinim očima nije bilo vjere. Samo strah i umor.

Imala sam 27 godina i osjećala sam se starije od svih svojih prijateljica iz Sarajeva i Zagreba zajedno. Dok su one planirale vjenčanja i putovanja, ja sam brojala dane do dijalize. Moj brat Adnan bio je premlad za donora, a roditelji nisu bili kompatibilni. Svaki dan bio je nova borba s umorom, mučninom i tišinom koja je ispunjavala naš stan.

Jednog dana, dok sam ležala priključena na aparat, sestra Mirela ušla je s osmijehom koji nisam vidjela mjesecima.

“Lana, imaš posjetu. Nije obitelj.”

U sobu je ušao muškarac s toplim osmijehom i tamnim očima. “Zovem se Gabrijel,” rekao je tiho. “Čuo sam za tvoj slučaj preko zajedničkih prijatelja iz Sarajeva. Želim napraviti testove. Možda mogu biti tvoj donor.”

Nisam znala što reći. Pogledala sam ga kao da sanjam. “Zašto bi to učinio za mene? Ne poznaješ me.”

Gabrijel se nasmiješio, slegnuo ramenima. “Nekad čovjek jednostavno zna što treba napraviti. I ja sam izgubio nekoga zbog bolesti. Ako mogu pomoći, želim pomoći.”

Sljedećih tjedana Gabrijel je dolazio svaki dan na pretrage. Upoznali smo se kroz razgovore o Sarajevu, o njegovoj sestri koja je umrla čekajući transplantaciju, o mojoj ljubavi prema knjigama i njegovoj strasti prema planinarenju na Bjelašnici. Svaki put kad bi ušao u sobu, osjećala sam kako mi se vraća nada.

Kada su stigli rezultati, doktorica Ivana nije mogla sakriti osmijeh: “Gabrijel je savršen donor.”

Operacija je bila zakazana za 15. lipnja 2016. godine. Noć prije nisam mogla spavati. Gabrijel je sjedio kraj mog kreveta.

“Jesi li siguran?” pitala sam ga po stoti put.

“Lana, kad bih mogao dati još nešto osim bubrega da ti pomognem, dao bih bez razmišljanja,” odgovorio je.

Operacija je prošla dobro, ali oporavak je bio težak. Tijelo mi se borilo protiv novog organa, a ja sam se borila protiv osjećaja krivnje i zahvalnosti koji su me gušili. Gabrijel je bio uz mene svaki dan, donosio mi čokoladu iz Sarajeva i pričao viceve koje sam već znala napamet.

S vremenom, naša veza prerasla je prijateljstvo. Počeli smo izlaziti zajedno – šetnje Maksimirom, vikendi na Plitvicama, večere kod mojih roditelja gdje bi tata uvijek pitao: “Gabrijele, jesi li siguran da znaš u što si se upustio s našom Lanom?”

Ali život nije bajka. Nakon godinu dana počeli su problemi – moj organizam počeo je odbacivati bubreg. Lijekovi su mi uništavali imunitet, a Gabrijel se osjećao bespomoćno.

Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi ispred bolnice, Gabrijel me pogledao s tugom u očima.

“Lana, ne znam kako ti pomoći više… Bojim se da te gubim.”

Pogledala sam ga kroz suze: “Nisi ti kriv. Dao si mi godinu dana života koje ne bih imala bez tebe. Ali ne mogu više gledati kako patiš zbog mene.”

Počeli smo se udaljavati – ne zato što nismo voljeli jedno drugo, nego zato što nas je bolest pojela iznutra. Moji roditelji su pokušavali biti jaki, ali mama bi često plakala noću misleći da ne čujem.

Na kraju sam morala ponovno na dijalizu. Gabrijel se vratio u Sarajevo, a ja sam ostala u Zagrebu s prazninom koju ni jedan novi organ nije mogao ispuniti.

Danas, četiri godine kasnije, još uvijek idem na dijalizu tri puta tjedno. Gabrijela više ne viđam – povremeno pošalje poruku iz planina ili mi pošalje fotografiju snijega na Trebeviću.

Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična što sam prihvatila njegovu žrtvu? Je li ljubav dovoljna kad tijelo izdaje? Može li zahvalnost biti temelj za sreću ili nas samo podsjeća na ono što smo izgubili?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste prihvatili tuđu žrtvu znajući da možda nikada nećete moći vratiti dug?