Između zidova naslijeđa: Priča o Lejli s ulice Zmaja od Bosne
“Ne možeš ti, Lejla, odlučivati sama o svemu! Ovo je i moj stan!” Tetkin glas parao je tišinu hodnika, dok su ključevi zveckali u njenoj ruci. Stajala sam ispred vrata stana u kojem sam odrasla, osjećajući kako mi se srce steže. Miris stare kafe i oraha iz bakine škrinje još je lebdio u zraku, ali sada je sve bilo drugačije. Roditelji su otišli prije dvije godine, a brat Emir… njega je rat odnio mnogo ranije. Ostala sam sama, ili sam barem tako mislila.
Tetka Azra, mamina sestra, došla je iz Mostara čim je čula za smrt mojih roditelja. Prvih dana bila je utjeha – donosila mi je supu, pričala o djetinjstvu, tješila me dok sam plakala nad starim albumima. Ali čim su prošli dani žalosti, počela je druga priča. “Stan na Zmaja od Bosne nije samo tvoj. I ja imam pravo. Tvoja mama i ja smo ga zajedno naslijedile.”
Gledala sam je kako ulazi u dnevni boravak, kao da je to oduvijek bio njen prostor. Skidala je slike sa zidova, premještala knjige, otvarala ladice. “Ovdje ću staviti svoj ormar. Tebi ionako ne treba toliko prostora.”
Noći su mi postale duže. Ležala sam budna, slušajući škripu njenih papuča po parketu i šapat telefonskih razgovora s rodbinom iz Sarajeva. “Lejla je još mlada, ne zna ona šta znači život. Treba joj neko da je vodi.”
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Azra je sjela za kuhinjski stol i počela:
“Lejla, moramo razgovarati o prodaji stana. Ja bih svoj dio iskoristila da kupim nešto manje u Mostaru. Ti si mlada, možeš se snaći.”
Osjetila sam kako mi se ruke tresu. “Ovo je moj dom! Ovdje su mi roditelji ostavili sve što imam. Ne mogu to samo tako prodati.”
“Ne budi sebična,” odbrusila je. “I ja sam izgubila sestru. I meni treba sigurnost.”
Tih dana sam počela izbjegavati kuću. Radila sam duže smjene u knjižari na Ferhadiji, samo da ne gledam Azru kako preuređuje moj svijet. Prijateljica Mirela me zvala na kafu:
“Lejla, moraš se izboriti za sebe. Ako popustiš sada, nikad nećeš imati mira.”
Ali kako se boriti protiv vlastite krvi? Kako reći ne ženi koja te držala za ruku kad si imala temperaturu i pričala ti bajke o Neretvi?
Jedne noći sanjala sam Emira. Stajao je na balkonu i gledao prema Miljacki.
“Ne daj im da ti uzmu dom,” šapnuo je.
Probudio me zvuk razbijene čaše. Azra je stajala u kuhinji, suznih očiju.
“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu porodicu?” pitala me.
“Znam,” odgovorila sam tiho. “Ali ovo je sve što imam.”
Dani su prolazili u napetosti. Počeli su dolaziti advokati, rodbina iz Zenice slala je poruke podrške Azri. Ja sam bila sama protiv svih. Jednog jutra pronašla sam pismo koje mi je mama ostavila u ladici:
“Lejla, dom nije samo zidovi. Dom su uspomene koje nosiš u sebi. Budi hrabra.”
Te riječi su mi dale snagu. Pozvala sam Azru na razgovor.
“Slušaj,” rekla sam odlučno, “znam da imaš pravo na dio stana. Ali hajde da nađemo kompromis. Ja ću ti isplatiti tvoj dio kroz nekoliko godina. Samo mi dozvoli da ostanem ovdje dok ne stanem na noge.”
Azra me gledala dugo, oči su joj bile umorne.
“Možda sam bila prestroga,” priznala je napokon. “I meni je teško bez tvoje mame.”
Dogovorile smo se – ona će otići nazad u Mostar i ja ću joj mjesečno slati novac dok ne otplatim njen dio.
Kad je otišla, stan je bio tih kao nikad prije. Sjela sam na pod dnevne sobe i plakala dugo, ali ovaj put od olakšanja.
Ponekad se pitam: koliko nas prošlost može vezati za zidove? I gdje prestaje dužnost prema porodici, a počinje pravo na vlastiti mir?