Između Tišine i Vriska: Priča o Marini iz Novog Zagreba
“Ne laži mi više, mama!” vrisnula sam, tresući se od bijesa, dok je Mirjana, moja majka, stajala ispred mene s rukama prekriženim na prsima. U njenim očima nije bilo ni trunke kajanja, samo umor i ona poznata hladnoća koja me pratila još od djetinjstva. U tom trenutku, u malom stanu na Savici, sve što sam godinama pokušavala zaboraviti ponovno je isplivalo na površinu.
Bilo je to devet godina otkako je tata otišao. Otišao je bez riječi, ostavivši iza sebe samo miris cigareta i neplaćene račune. Sjećam se kako sam tada, s dvadeset i dvije, sjedila na podu dnevne sobe i pokušavala shvatiti gdje smo pogriješili. Mirjana je šutjela danima, a ja sam se osjećala kao da sam ostala sama na svijetu. Brat Ivan bio je već tada u Sarajevu, studirao je arhitekturu i rijetko se javljao. Ostale smo nas dvije – dvije žene koje su se gledale preko stola kao stranci.
“Marina, ne možeš stalno kopati po prošlosti. Život ide dalje,” rekla je Mirjana sada, glasom koji je zvučao kao da joj je svaka riječ teret.
“Kako da idem dalje kad si mi lagala cijeli život? Tata nije otišao zbog posla u Splitu. Otišao je zbog one žene! Svi su znali osim mene!”
Mirjana je slegnula ramenima i okrenula glavu prema prozoru. “Nisam htjela da patiš. Bila si premlada.”
Ali ja sam patila. Patila sam više nego što je ona ikada mogla zamisliti. Svaka laž koju mi je servirala bila je poput oštrice koja mi para srce. Godinama sam pokušavala biti jaka, završila sam ekonomiju, zaposlila se u banci na Radničkoj, ali svaki put kad bih vidjela sretne obitelji na Jarunu ili čula smijeh djece u tramvaju, osjećala sam prazninu.
Prije tri godine upoznala sam Dinu. Bio je iz Mostara, došao je u Zagreb raditi kao inženjer. Njegova toplina i razumijevanje bili su poput melem na mojoj duši. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da mogu nekome vjerovati. Ali ni ta sreća nije dugo trajala.
Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi kod Bundeka, Dino mi je priznao da ga zovu natrag kući – otac mu je bio bolestan, a majka nije mogla sama. “Marina, volim te, ali ne mogu ostaviti svoju obitelj na cjedilu,” rekao mi je tiho.
Opet sam ostala sama. I opet sam se vratila Mirjani i našim vječnim prepirkama. Svaki put kad bih joj pokušala objasniti koliko me boli što nikad nismo bile bliske, ona bi samo odmahnula rukom.
“Ti si preosjetljiva, Marina. Život nije bajka,” govorila bi.
Ali ja nisam tražila bajku. Samo istinu.
Prije nekoliko mjeseci Ivan se vratio iz Sarajeva. Donio je sa sobom novu djevojku, Lejlu, Bosanku vedrog duha i zaraznog osmijeha. Prvi put nakon dugo vremena kuća nam je bila puna smijeha i razgovora. Ali ispod površine tinjala je napetost.
Jedne večeri, dok smo svi sjedili za stolom, Ivan je iznenada rekao: “Mama, vrijeme je da prestanemo glumiti. Marina ima pravo znati sve.”
Mirjana ga je pogledala kao da ju je izdao vlastiti sin.
“Što to ima još za reći?” pitala sam drhteći.
Ivan je duboko udahnuo. “Tata nije otišao samo zbog druge žene. Imao je problema s kockom. Zadužio se kod pogrešnih ljudi. Mama ga je molila da prestane, ali nije mogao. Zato smo morali prodati vikendicu na Krku i zato su nas svi izbjegavali neko vrijeme.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši po drugi put u životu.
“Zašto mi to niste rekli? Zašto ste me štitili lažima?”
Mirjana je šutjela, a Ivan je slegnuo ramenima: “Htjeli smo te zaštititi.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop svoje sobe i razmišljala o svemu što sam izgubila – povjerenje u roditelje, sigurnost doma, vjeru u ljubav. Pitala sam se jesam li ja kriva što nikad nisam bila dovoljno hrabra da tražim odgovore ranije.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Lejla me pokušavala oraspoložiti: “Marina, svi imamo svoje rane. Neke zarastu, neke ostanu zauvijek otvorene. Ali moraš naučiti živjeti s njima.” Njen zagrljaj bio mi je utjeha kakvu od majke nikad nisam dobila.
Jednog jutra odlučila sam otići do tate. Živio je sada u Dugom Selu s novom ženom, Anom. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam kucala na vrata.
Otvorio mi je snenih očiju i zbunjenim osmijehom: “Marina? Što ti ovdje?”
“Tata… trebam odgovore. Trebam znati zašto si nas ostavio.” Glas mi je drhtao.
Sjeli smo za kuhinjski stol prekriven kariranim stolnjakom i šutjeli nekoliko minuta.
“Nisam bio dobar otac,” rekao je napokon tiho. “Bio sam slab. Kocka me uništila. Uništio sam sve što sam volio.” Suze su mu klizile niz obraze.
Nisam znala što reći. Samo sam ga gledala i osjećala kako mi srce puca još jednom – ali ovaj put ne od bijesa nego od tuge.
Vratila sam se kući prazna ali nekako lakša. Možda istina boli više od laži, ali barem više nema tajni.
Danas sjedim na balkonu svog malog stana u Novom Zagrebu i gledam tramvaje kako prolaze ispod mene. Pitam se – može li se oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili? Je li moguće ponovno vjerovati nakon svega?
Što vi mislite – zaslužuju li naši roditelji oprost čak i kad nas izdaju?