Između Tišine i Istine: Majčina Dilema u Sarajevu
“Jasna, ne mogu više ovako!” Lejlin glas je drhtao dok je stajala na pragu moje spavaće sobe, oči joj crvene od plača. Bila je ponoć, a Sarajevo je šaptalo kroz prozor: zvukovi automobila, lavež pasa, daleka sirena. U tom trenutku, svijet mi se srušio drugi put u životu.
Prvi put bilo je kad je njen otac, moj muž Emir, otišao bez riječi. Drugi put sada, kad sam shvatila da je moja kćerka, moja Lejla, trudna – a njen muž Adnan ne zna ništa. “Mama, šta da radim?” pitala me kroz suze. “Ako mu kažem… bojim se da će otići. Ako šutim, živjet ću u laži.”
Sjedila sam na rubu kreveta, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti. Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: “Istina boli samo jednom, laž boli svaki dan.” Ali šta ako istina uništi sve što smo gradile?
Lejla je bila sve što sam imala. Nakon rata, kad smo ostale same, ona je bila moje sunce. Gledala sam je kako raste, kako se bori za svoje mjesto u ovom gradu punom rana i neizgovorenih riječi. Kad se udala za Adnana, mislila sam da će napokon imati mirnu luku. Ali život nikad nije jednostavan.
“Mama, ne mogu više lagati Adnanu. On nije otac ovog djeteta…”
Te riječi su me presjekle. Znala sam istinu, ali kad sam je čula iz njenih usta, sve se raspalo. “Lejla, dijete moje… znaš li šta to znači? Znaš li koliko će ga to povrijediti?”
“Znam! Ali ne mogu više živjeti s ovim teretom! Svaki put kad ga pogledam, osjećam se kao najgora osoba na svijetu. A on… on me voli, mama. Vidiš li ti to?”
Nisam znala šta da kažem. U meni su se borile dvije žene: majka koja želi zaštititi svoje dijete i žena koja zna koliko istina može biti okrutna. Sjetila sam se dana kad sam ja morala birati između istine i tišine – kad sam šutjela o očevim prevarama da bih zaštitila porodicu. I znam gdje me to dovelo: do samoće i gorčine.
Lejla je sjela pored mene i uhvatila me za ruku. “Mama, molim te… reci mi šta da radim. Ako mu priznam, možda će me ostaviti. Ako šutim, možda ću izgubiti sebe.”
U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo hiljadu slika: Lejla kao djevojčica na igralištu kod Grbavice, Lejla na maturi, Lejla u vjenčanici… I sada Lejla slomljena predamnom.
“Dijete moje,” šapnula sam, “samo ti znaš šta možeš izdržati. Ja ću biti uz tebe šta god odlučiš. Ali znaj – istina uvijek pronađe put. Možda ne danas, možda ne sutra… ali jednom hoće.”
Lejla je ustala i otišla u svoju sobu. Čula sam kako jeca kroz zidove našeg starog stana u Hrasnom. Ja sam ostala sjediti u mraku, osjećajući težinu svakog njenog uzdaha.
Sutradan sam otišla na pijacu po povrće za ručak. Komšinica Senada me zaustavila: “Jasna, jesi li dobro? Izgledaš nekako umorno.” Samo sam klimnula glavom i nastavila dalje. U Sarajevu svi sve znaju – ili barem misle da znaju.
Kad sam se vratila kući, Lejla je sjedila za stolom s Adnanom. Njegove ruke su bile oko njezinih ramena, a ona je gledala u pod. Osjetila sam knedlu u grlu.
“Jasna, Lejla mi je rekla da nije dobro… Brinem se za nju,” rekao je Adnan tiho.
Pogledala sam Lejlu – oči su joj bile pune straha i tuge. Znala sam da je na ivici da mu sve prizna.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošle: o ratu, o gubicima, o žrtvama koje smo podnijele da bismo preživjele. Razmišljala sam o tome koliko nas prošlost oblikuje i koliko nas tajne mogu uništiti.
Ujutro sam sjela s Lejlom uz kafu. “Dijete moje,” rekla sam tiho, “život nije crno-bijel. Nema savršenih odluka. Šta god odlučiš – ja ću biti uz tebe. Ali moraš biti sigurna da možeš živjeti s tom odlukom do kraja života.”
Lejla me zagrlila kao kad je bila mala djevojčica. “Hvala ti, mama… Ne znam šta bih bez tebe.” U njenom zagrljaju osjetila sam svu bol i ljubav ovog svijeta.
Dani su prolazili u napetosti i tišini. Adnan je postajao sve sumnjičaviji; pitao ju je zašto plače noću, zašto ga izbjegava. Jedne večeri došao je kući ranije i zatekao nas kako šutimo za stolom.
“Lejla, moramo razgovarati,” rekao je ozbiljno.
Pogledala me molećivo – kao da traži dozvolu da kaže istinu.
“Adnane…” počela je drhtavim glasom.
U tom trenutku shvatila sam: nema više skrivanja. Istina mora izaći na vidjelo – pa makar nas sve slomila.
Sjedila sam pored njih dok su riječi padale kao kiša po sarajevskom asfaltu: teške, bolne, neumoljive.
Na kraju večeri ostala sam sama u kuhinji, gledajući kroz prozor svjetla grada koja su treperila na Miljacki.
Pitam se: Da li smo dužni uvijek reći istinu – čak i kad znamo da će nekoga uništiti? Ili ponekad šutnja štiti više nego što boli?
Šta biste vi učinili na mom mjestu?